Review
"Originalno" naslovljena edicija Croatije Records nužno je zahvatila i u opus možda najvećeg živućeg hrvatskog autora i izvođača pop glazbe. Na žalost, pravila igre nalažu da se sadržaj Gibonnijevog paketa albuma tu nužno svodi na prva četiri albuma budući da je nakon njih napustio našu najdugovječniju diskografsku kuću. No, naravno, i ovako "Original Album Collection" s potpisom ovog splitskog kantautora zavrjeđuje pozornost i svoje mjesto među značajnijim recentnim izdanjima što posežu za glazbenim arhivima.
Po lansiranju samostalne karijere početkom devedesetih, odnosno, nakon tri albuma sa šećerastim heavy metal bendom Osmi putnik, kratkog angažmana u bosanskim Divljim jagodama te boravka u Njemačkoj, Gibonni je za Croatiju Records u samu zoru Domovinskog rata snimio album "Sa mnom ili bez mene", da bi niz pod istom kućom nastavio sa sve popularnijim (i kvalitetijim) albumima "Noina arka", "Kruna od perja" i "Ruža vjetrova", koji svi redom, uz dodatak live-zbirke "Koncert", čine ovu škatulu CD-ova. Samim time ovaj "Original Album Collection" predstavlja kompletan pregled prvoga dijela Gibonnijeva samostalnog stvaralaštva; ono čega mi je, kako sam natuknuo na početku, žao jest izostanak albuma "Judi, zviri i beštimje", koji je došao kao vrhunac i trijumf, pravi zaključak tog startnog razdoblja karijere – danas znamo – uz Nenu Belana, najpotpunijeg autora naše srednjostrujaške glazbene scene.
Ovdje moram priznati da sam neko vrijeme bio nepošten prema Gibonnijevoj glazbi, a samo zato što sam u svojim očekivanjima htio biti pametniji od samoga "maestra". Dok sam bolju polovicu spomenutog "Judi, zviri i beštimje" odmah doživio kao vrhunac njegovog istančanog pop rukopisa prožetog rockom i festivalskim lakim notama, njegovu slabiju polovicu iskoristio sam za tadašnji osobni odmak od pitkijih nota, kojeg mi je s pompoznijim "Mirakulom" samo produbio. Da, dugo sam mu zamjerao tu svojevrsnu megalomaniju (što je upitan pojam kad je Gibonni u pitanju, sada priznajem), odnosno, pretjerano ukrašavanje malih, intimnih priča na koje nas je naviknuo prvim albumima. A ti prvi albumi – ovdje okupljeni u istu kutiju – odaju istog talentiranog autora, uvjetovanog već samom genetikom (otac Ljubo Stipišić Delmata nezaobilazno je ime kad je u pitanju promoviranje dalmatinske kulturne baštine, poglavito glazbene), samo osjetno raspetog između rokerskih korijena i "dalmatinske pisme", a sve pod revnim okom diskografskih igrača.
Prvijenac je bio još slabašni glas koji se tek spremao za prve letove, nešto poput ploče lokalnog junaka koji tek treba steći reputaciju i zavrijediti pravi pljesak. "Sa mnom ili bez mene" nije najbolje ostario mada "skriva" predivne komade Gibonnijeve rane pjesmarice, poput "Cijele noći molio sam nebo" ili naslovne pjesme. Gitarski su se rifovi tu ispresijecali s materijalom krojenim za festivalske pozornice, a klavijature srednjom linijom grebale po najbestidnijim receptima hard/heavy rocka osamdesetih pa su "Ciccolina", "Bolje da sam šutio" ili "Zar bih te povrijedio" smiješne i gdje ne bi to trebale ili htjele biti. No, "Noina arka" iz 1993., izašla na valu (ne)očekivanog uspjeha s "Cesaricom", odnosno, iznimno uspješne suradnje s Oliverom Dragojevićem, bila je već spretniji iskorak, "update" istog pristupa i sjecišta, solidan pop-album opet s jasnim izvorištima u rocku, ali i s punim potencijalom za najširu publiku, osobito onu koja je sjedila pred pozornicom tada novog splitskog zabavnoglazbenog festivala, Runjićevih Melodija hrvatskog Jadrana. "Dobri judi", "Zlatne godine", "Nek' se dijete zove kao ja" i "Tebe nisam bio vrijedan" ostaju nezaobilazni zgoditci "čupavog iz Osmog putnika" dok naslovna pjesma dođe kao mali, (samo)zatajni dragulj, baš kao i prozračna "Suviše sam njen".
Godinu kasnije "Kruna od perja" donosi pak zreliji materijal, opet malo naglašenije rokerski, pa tako i spretnije postavljen u srednju struju kojom su vladali Parni valjak ili Prljavo kazalište. Zanimljivo je tako nakon godina i godina apstiniranja od cjelovitog albuma poslušati "Goli pod zvijezdama" "Ljudi, drž'te lopova" ili "Predstavi se tko si" pa zaključiti da nimalo ne zaostaju za uspješnicama poput "Dvije duše" ili prekrasne balade "Lipa moja", a da su križanca Bijelog dugmeta i Dalmacije, "Nije vrime od nedije...", i nadmašili. I dok je "Koncert" iz 1996. tek rutinski, ajmo-ruke-gore-live-album i tek dužni dokument Gibonnija i benda na pozornici i pred publikom, "Ruža vjetrova" bila je iste godine novi korak dalje i sada je najblistaviji zgoditak u ovoj škatuli. "Ovo mi je škola" i "Ispod moga pramca (Tempera)" jasno su uputili na najljepše pjesme s "Judi, zviri i beštimje", a u paketu s baladama "Ej, vapore" i "Ako me nosiš na duši" te predivnom obradom Arsenove i Bregovićeve "Loše vino" čine već same po sebi materijal dostojan odličnog albuma.
I eto zašto ovdje nedostaje baš taj idući album, koji je s "Činim pravu stvar", "Divji cvit", "Posoljeni zrak i razlivena tinta", "Judi, zviri i beštimje" i "Projdi vilo" potvrdio Gibonnija kao izvrsnog autora i izvođača, napokon posve precizno pozicioniranog u srednjostrujaškom pop/rocku, pomirenog s balastima prošlosti i udobno zavaljenog u vlastitoj koži. "Pjesme koje radim bolje su od mene i one bolje izražavaju duhovnu stvarnost koju živim", izjavio je jednom zgodom Gibonni i time najbolje opisao bit, odnosno, duh svojih pjesama. Duh iza njih. U tom ključu osluškujući ove sada već davne note i verse lakše je prihvaćati sve njihove mane i nedostatke, kao i još više cijeniti sve one vrline što su izgradile reputaciju koju ovaj glazbenik danas opravdano nosi.
Što se tiče same ocjene paketa, do nje sam došao najsurovijom matematikom, odnosno, srednjom vrijednošću pojedinačnih ocjena albuma. No, ovakva izdanja, naravno, imaju drukčija značenja i statuse od samih svojih pojedinačnih dijelova. Gibonnijev "Original Album Collection" na svoj je način nužna rekapitulacija "djetinjstva i školovanja" jednog istančanog glazbenog rukopisa i kao takva nezaobilazna lektira za sve novije obožavatelje i one koji će to tek postati. Pa tako i za mene samoga, da otupi neke preoštre ocjene koje sam u međuvremenu gradio opisujući zapravo više sebe nego samu Gibonnijevu glazbu.
Toni Matošin
