Duets (An American Classic)

Review

Krenuti pričati o Tonyju Bennettu i što on znači za povijest američke, pa i svjetske, po naški rečeno "šlagersko-zabavne" (pojednostavljeno rečeno, dakako) scene od kasnih 40.-tih naovamo stalo bi samo u debelu biografiju, no ukratko: Bennett je najveći najstariji živući vokalista a la Frank Sinatra, koji najbolje pliva u jazz-swing songovima i uživa nevjerojatno poštovanje što vrhunskih što celebovskih kolega vokalista i kad se Bennettu prohtije snimati nešto s nekim u duetu, na poziv se doslovno dotrči što god da bilo na repertoaru, pa čak i kada znaju da neće ziheraški snimati sami za sebe u studiju i kasnije biti ispolirani u produkciji, nego uživo s Tonyjem i live orkestrom - pa sad ti to isfuraj ako imaš petlje. A kad su na repertoaru američki "šlagerski" klasici utoliko bolje... 

"Duets:  An American Classic" sadrži ni više niti manje nego 19 takvih klasika i 18 kolega vrlo raznovrsnog glazbenog zaleđa i godina i osim nekolicine iz one extra klase (Barbra Streisand, Elton John, Stevie Wonder...) ostalima idei pohvala za hrabrost. Jer, više je nego čujno na albumu da je većina Bennettovih vokalnih partnera čak možda na pola koplja do njega, ne toliko po vokalnim sposobnostima i tehničkoj izvedbi, nego po interpretaciji. Osjeća se ili lagana vokalna isforsiranost kod jednih ili trema kod drugih što je posve razumljivo, no album je svejedno vrlo pitak, aspolutno ugodan za slušanje i prije svega zanimljiva kolekcija vrlo dobrih pjesama i odličnih pjevača.
 

Producent Phil Ramone je vrlo umiješno sklopio u jednu vrlo koherentnu cijelinu sve te zvijezde, tako da je album glazbeno totalno ujednačen u laganoj paradi glazbe koja njiše od swinga do šlagerskog jazza i zabavnog old-school popa.

Ono što meni smeta na ovom albumu jest što bi neke pjesme bolje sjele da ih je pjevao Bennett sam negoli s partnerom (James Taylor, Paul McCartney, Sting... ), dakle ili nije bio dobar odabir partnera ili pjesme, kako izvolite. Duet za koji sam bila uvjerena da će "rasturiti" - onaj s velikim američkim "pop zabavnjakom" kasnih 70.-tih i 80.-tih pijanistom Billy Joelom na "The Good Life" pokazao se kao vrlo blijed, djelomice i stoga što Tony i Billy imaju sličnu boju glasa. Duet s Bonom je pak dosadnjikav, "I Wanna Be Around" niti originalno nije neka naročito famozna pjesma.  

Uz predvidljive bisere, one s Barbrom Streisand, Eltonom Johnom i  Timom McGrawom (najviše radi Bennettovog najvećeg hita ikad "Cold Cold Heart"), odličan je i " How Do You Keep the Music Playing" sa sjajnim Georgeom Michaelom. No, najekstra izvedba (interpretacijski) na albumu je s pjevačicom koja to baš i nije, Dianom Krall na "The Best Is Yet to Come" - neobavezno, zabavno i očaravajuće baš radi svih nesavršenosti ovakvog dueta.

Anastazija Vržina