Review
U našoj WhatsUp grupi pojavilo se pitanje tko će napraviti recenziju Tidal Pulla. Iskreno, čuo sam da postoje, a ako pratite moje uratke na SoudGuardianu jasno vam je da sam metalac iznad svega, no da odradim nešto i van koncertnih izvještaja išao sam najprije progooglati bend.
Onda sam vidio sliku benda i upao mi je u oči lik koji svira gitaru i za kojeg sam 92,5% uvjeren da radi u Rockmarku i da mi je u par navrata dao popust kad sam klincu kupovao Funko Popove. Pa sam si pomislio, ajde sad kad misliš da znaš jednog člana, poslušaj što imaju za ponuditi. Pa sam eto poslušao i ostao vrlo ugodno iznenađen kvalitetom zvuka.
E, to mi je bilo dovoljno da našem uredniku napišem da će to će biti moja recenzija.
Uzdao sam se u savjet benda i krenuo u preslušavanje u komadu. Prvo što me odmah privuklo slušanju je vrhunska produkcija. Očito je da znaju što rade i u studiju. Cijeli album je složen savršeno. Lijepi prijelazi, pjesme imaju smisla kako teku, presječeno s dva instrumentala, znači išlo se u smjeru konceptualnosti i stoga je i savjet (koji preporučam i budućim slušateljima) benda bio točan. Obavezno slušati u komadu!
Već od uvodne, instrumentalne „Krenimo, da se možemo vratiti“ do izražaja dolaze fini, čisti gitarski zvukovi i, ne samo u ovoj pjesmi, oni fini ispikani pojedinačni gitarski tonovi Ivana i Luke, kao sa ksilofona. Kao podloga dolazi bazični ritam Stefana i Borne, vrlo ogoljen i jednostavan, a opet vrlo efektan i paše se uz gitariste kao „budali šamar“. Povrh toga Vilimov vokal – koji nije pun nekih raspona i efekata, već onako punkerski bučan i u stalnoj borbi s instrumentima. Međutim emocija tog vokala je vrlo izražajna, a posebno dolazi do izražaja u onim mirnijim i tišim dionicama.
Sve to skupa da je jednu vrlo prpošnu atmosferu na cijelom albumu. Tekstovi su jednostavni, mladenački, ljubavni pa mislim da će se većina njihove generacije s lakoćom poistovjetiti s njima.
Već nakon uvodne dolazi posljednji singl „Flora i fabula“ koja mi ima tako originalan naslov i najžešća je pjesma na albumu. Tu se ističe sve ono što meni njihovu glazbu čini tako uzbudljivom. Izvorni indie s hrvatskim štihom, malo surf-rock gitare, Vilimov borbeni glas… Po meni najbolja pjesma na albumu.
Početak „Ako ikad umrem“ podsjetio me na Tito and the Tarantulas, a sam početak sa stihom „Ova stvar ima dva akorda“ odmah te privuče. Vodi nas ova pjesma mirnije vode, a opet ugodno uhu s tim, već spomenutim, finim pikanim gitarama.
„Bezuvjetna ljubav neće biti dovoljna“ na početku nas uljulja sanenim Vilimovim glasom s minimalnom gitarskom pratnjom, a onda, kao da su otkazale kočnice. Puna brzina i prašenje sve u šesnaest.
„Ti znaš da volim kad o tebi ružno govore
Naćulim uši, smješkam se dok tresu te
Neće te spasit ni otvorit širom prozore
Poprati, sjedni tiho, upij jezike“
„Glas 42“ zamišljena kao najava albuma što je u potpunosti pogođeno. Tekstualno najjača pjesma na albumu. Tu mi je upao u oči onaj zaigrani, namjerno nespretno izvedeni gitaristički prijelaz iz mirnijeg u žešći dio pjesme.
I kao u svakom dobro zamišljenom konceptu moraš imali nekakve prijelaze koji spajaju cijelu tu priču, a to je su na ovom albumu ti instrumentali. Drugi dolazi pred sam finiš i baš fino popuni tu rupu, jer da se iz „Glas 42“ izravno prešlo na „Sad il bilo kad“ ne bi to bilo idealno. Tu bilježimo jedino gostovanje na albumu u liku i djelu projekta pospano. Još jedna vrlo interesantna pojava na hrvatskom glazbenom nebu.
Već spomenuta laganica „Sad il bilo kad“ vodi nas prema kraju albuma i moram priznati da mi je tih 40-tak minuta proletjelo vrlo brzo, a to je znak da je nešto dobro i kvalitetno. Ova me pjesma lijepo uljuljkala jer ima onaj neki hipnotički, ponavljajući rif.
I samo finale nam donosi „Uvijek dvanaest“ – ono što sam „morao“ napraviti nakon slušanja je da sam preslušao sve što je Tidal Pull napravio do sada i tu sam naletio na jednu misteriju koju ću, nadam se, razriješiti pri svom slijedećem posjetu Rockmarku – naravno ako sam u pravu sa svojom konstatacijom iz uvoda ove recenzije. Što je izazvalo tu fascinaciju brojem dvanaest?
Iskreno mislio sam da u ovom nekom urbanom, indie i sličnim zvukovima imamo Jonathan i to je to. Nisam bio svjestan drugih bendova i projekata koji rade izuzetno kvalitetnu glazbu i koji ne dobivaju svoju zasluženu pažnju jer se bave baš takvom glazbom u baš ovakvom čudnom vremenu. I to dolazi od osobe koja ne prati intenzivno ovu scenu. Kroz razne slučajeve sam u proteklom vremenu imao prilike upoznati se sa takvim projektima. Klinika Denisa Kataneca, IDEM, pospano, evo sada Tidal Pull – samo neka od imena koja traže svoje mjesto na hrvatskom glazbenom nebu.
Ono što sam ja slušanjem ovog albuma dobio je jednu novu perspektivu glazbe ovakve vrste u Hrvatskoj. Hrabrost ograničenja na naše tržište s hrvatskim tekstovima pokazuje da dečki „imaju muda“, a mene su natjerali da preslušam sve što su ikad napravili, a uz njih sam upoznao i pospano (još jedan hvalevrijedan one man projekt) i upustio se u slušanje indie glazbe.
Nakon prvog albuma koji je bio izvrstan i dobio vrlo raskošne kritike, ovaj drugi je također nastavak tog trenda – pogodak u „sridu“ što bi alkari rekli.
Što ja od ove recenzije očekujem je da se mnogi kojima ovo nije primarna meta nađu vremena i upuste se u „avanturu“ slušanja Tidal Pulla. Vjerujte mi nećete se razočarati, samo morate slušanju pristupiti otvorenog uma. I obavezno – POSLUŠATI U JEDNOM KOMADU!!!!
Robert Katalinić
