Review
Vijest da je Ron Carter izdao novi album ne bi trebala nikoga iznenaditi, s obzirom da je Carter jedan od ne samo najboljih jazz basista nego i jedan od najplodnijih ako ne i najplodniji. Podaci o broju abuma na kojima je sudjelovao kreću se od 500 pa do, prema nekim izvorima, nevjerojatnih 2000! Popis jazzera s kojima je surađivao poklapa se više manje s popisom "tko je tko u povijesti jazza", no kratke biografije najsklonije su isticati njegovu suradnju s Milesom Davisom, u njegovom klasičnom kvintetu 60ih (koja je trajala sve dok se Davis konačno nije "elektrificirao").
Carter je oduvijek imao reputaciju "glazbenika za glazbenike", virtuoza i velikog improvizatora kojeg svatko želi imati u svom sastavu. Ipak, ploče koje je Carter snimio samostalno izazivale su podvojene dojmove, uglavnom zbog Carterovih povremenih poigravanja s mainstream jazzom i konvencionalnijim načinom sviranja, kao i s klasičnom komornom glazbom (inače je Carter bio vrlo aktivan i u području klasične glazbe te nastupao s brojnim svjetskim simfonijskim orkestrima), što se nije svidjelo dijelu jazz slušateljstva, no niti ne umanjuje Carterov značaj.
Tako i ovaj album, Jazz and Bossa, ima jedan drugačiji štih nego povijesni Carterovi jam sessioni s Ericom Dolphyjem i Milesom Davisom. Mirniji je to i opušteniji album starog majstora koji nakon što je ispisao svoje stranice povijesti jazza, uživa stvarati kvalitetnu glazbu koja možda nije revolucionarna, ali i dalje izaziva respekt i pokazuje da je Carter još uvijek u top formi.
Kao što naslov govori, žanrovski je ovaj album miks jazza i bossa nove. Popis pjesama se sastoji od bossa nova standarda kao što su Chega de saudade i Wave, kao i od Carterovih originala koji zvuče kao autentični bossa nova komadi jer su vješto očuvane stilske karakteristike tog žanra. Inače je Carter tijekom čitave svoje karijere pokazivao afinitet za brazilsku glazbu, čak je povremeno odlazio u Brazil, kako bi ne samo nastupao već i učio od lokalnih glazbenika.
Tako nije ni čudno da iz ovog albuma emanira jedan uvjerljivi brazilski šarm koji osvaja na prvo slušanje. Ovdje se Carter pokazuje u svom mainstream izdanju, što ne znači manje vrijednom, jer tu su svi sastojci Carterovog talenta: virtuozna tehnika, jednako visoko razvijen smisao za melodiju i za ritam i jedna naročita liričnost izričaja. Već je i sam koncept "jazz i bossa" interesantan, ne tek kao puki eklekticizam već više kao filtriranje jednog žanra kroz drugi, koje je tako uspješno zbog Carterovog dubinskog razumijevanja oba žanra.
Našla se tu i Golsonova kompozicija Whisper Not, jazz standard kojem je Carter, ne dirajući originalni duh pjesme udahnuo jednu brazilsku atmosferu, prvenstveno s nijansama u rafiniranom aranžmanu i interesantnom dionicom klavira koji nenametljivo u pozadini simulira ritam bossa nove. Por-De-Sol, De Samba i Obrigado su Carterovi originalni ‘simulakrumi’, uvjerljivi do te mjere da se usputnom slušatelju može pričiniti da je sigurno već negdje čuo "tu staru brazilsku stvar". Jobimove Chega de saudade i Wave neke su od najljepših brazilskih pjesama uopće, bezbroj puta obrađene u latin jazzu i šire, a Carterova je izvedba na razini dostojnoj Jobimove kompozitorske ingenioznosti.
Inače je Carter na samostalnim albumima katkad imao još jednog basista u sastavu tako da bi se on sam mogao posvetiti solažima, no na ovom albumu Carter obavlja sve – izvrsna je pratnja svom ansamblu, koji uključuje i dominantni tenor saksofon, a jednako impresioniraju sofisticirani i promišljeni solaži. Što se tiče veličine ansambla, koncept albuma je razvoj od velikog sastava i bogatog zvuka (sekstet) prema sve manjem broju glazbenika, da bi se završilo u duetu Cartera i gitarista Guilhermea Monteira u pjesmi Saudade, melankoličnoj minijaturi filigranskog zvuka.
Zagrepčani su imali sreću slušati Cartera uživo prije par godina, na prvom izdanju Zagreb jazz festivala, te ovaj album može poslužiti i kao mali podsjetik na taj izuzetan koncert.
Mirna Marić
/
