Review
Kad sam čuo za naziv četrnaestog albuma Mariah Carey, jednog od najboljih vokala suvremene glazbe, gotovo sam se ugušio od smijeha. Me. I Am Mariah... The Elusive Chanteuse. Ako ste primijetili promotivni video prije nekih pola godine ili godinu dana (?), on je također bio pretrpan pohvalama. Mariah je sve samodopadnija što više ostaje bez relevantnosti na top ljestvicama, čini se.
Međutim, njezini zadnji albumi uopće nisu bili loši. Nakon izvrsnog The Emancipation of Mimi uslijedio je solidan E=MC2, a nakon njega vrlo dobar Memoirs Of An Imperfect Angel. I iako njezina teatralnost stvarno zna ići na živce, iskreno nam je žao što se zadnje dvije godine ovaj album razvlači, izbacujući jedan neuspješni singl za drugim, kao da je Mariah jedna od onih irelevantnih R&B pjevačica koje su sretne ako izbace jedan album, a drugi dobiva desetogodišnje pushbackove da bi na kraju ostao neobjavljen.
Srećom, novi album je tu i možemo vidjeti da je Mariah opet napravila jednu glazbenu cjelinu koja teži koheziji. Slično kao i Memoirs, generalno odiše nekakvom nostalgijom, nekih novih i originalnih pomaka nema, tu je manje više tipični R&B/pop ambijent karakterističan za njezin zvuk. Na radost svih obožavatelja raskoši njezinog vokala, tu je i znatno više elemenata gospela nego na njezinim recentnijim izdanjima, tako da će svi oni koji ne vole njezine niže vokalne registre doći na svoje.
Ja bih, međutim, prije toga pohvalio izvrsnu upotrebu sampleova. Wu Tang Clanna izvrsnoj 80's throwback pjesmi Dedicated, Patrick Adams na You Don't Know What To Do prije svega. Uvijek je Mariah znala izvrsno ukomponirati sampleove u pjesme, i ovdje to nije iznimka. Puno ih je, no svi daju svoj doprinos pjesmama i smisleni su.
Album počinje moćnom Cry., koja polako raste iz plahe balade vođene klavirom do završne oluje vokala. Odmah nakon nje slijedi izvrsna Faded, s vrlo lijepim pratećim vokalima i adlibsima, slojevita i zanimljiva. Već spomenuta Dedicated nastavlja dobar početak.
Sredina je albuma već dosadnija. Sam uvod otegao se poprilično, a jezgra albuma sadrži najdosadnije trenutke albuma. Nisu nužno loši, samo su nezanimljivi (Meteorite), dosadni (Camouflage), iritantni (Thirsty, Money) i slično. Loš prosjek uništava izvrsna i zabavna You Don't Know What To Do, kolaboracija s Waleom, koji se uvijek trudi biti na razini zadatka.
Za kraj je sačuvana obrada pjesme One More Try Georgea Michaela. I patetična jest, i pretjerano je duga, ali je lijepa. Tu je i Heavenly (No Ways Tired/Can't Give You Up Now), predivna gospel završnica sa zborom, posvećena Jamesu Clevelandu.
Problem je kod Mariah gotovo pa isti kao na prethodniku - previše pjesama i prevelika duljina albuma. Nerijetko se album počne razvlačiti, opet je tu puno filler materijala ili jednostavno napornih trenutaka. Može vas lako iziritirati slušanje albuma u cijelosti, opet su tu pjesme koje bi trebalo izbaciti i koje mu ne daju ništa. No kao i Memoirs, ima trenutke koji su vrijedni slušanja i otkrivanja. Drago nam je, stoga, što Mimi i dalje stvara glazbu. Bilo bi možda ipak bolje da ju stvara zbog glazbe same, a ne iz samodopadnosti. Manji i fokusiraniji album imao bi bolji efekt od nečega teatralnog i kvaziepohalnog, posebno kad to ne odgovara visokim standardima koje si postavlja.
Mislav Živković
« Merry Christmas II You 
