Review
Teško da je u Dalmaciji, a vjerojatno i šire, bilo doma čiji soundtrack sedamdesetih i osamdesetih nisu obilježile lake note nekoć iznimno popularnog Splitskog festivala. U novije vrijeme - a i to "novije" već stari - postao je sinonim nekim manje opojnim glazbenim pojavama i žanrovskim travestijama, ali to ne umanjuje tu njegovu povijest i značaj zbog kojih mu nisu odolijevala ni imena koja ne spadaju u domenu zabavne glazbe, odnosno, lakih nota ili tamo bar ne pripadaju u užem smislu, poput, primjerice, Tome Bebića, Đavola, Daleke obale, TBF-a ili Dine Dvornika. A glas koji među samo nekoliko trajno odjekuje kao pjevani dokument baš onog najvrednijeg kad je festival u pitanju upravo je onaj Meri Cetinić.
Korčulansko-splitska pjevica uistinu je na bini Prokurativa ostavila trag usporediv s malo njezinih kolega, a specifična boja glasa sa svim neophodnim mediteransko-dalmatinskim nijansama i aromama čak je i u banalnijim lakonotnim pjesmuljcima iskrila kao svjetski format. Srećom, ni Meri nije zabrazdila u glazbenim formama što su bile ispod njezinih realnih kvaliteta, kao što se nikada nije gurala ni laktarila ne bi li punila naslovnice ili pošto-poto plivala strujom. Ostao je - možda baš i zato - taj glas kao jeka, pojava kao tiha lokalna legenda, podsjetnik na neku možda manje artificijelnu prošlost čiji je punopravni zimzeleni list, ali i laki korak u ovoj sadašnjosti koju mrcvare zvjezdice u jednako brzim dolascima i nestancima. U tom lakom koraku nastala je i ova suradnja s vlastitom joj kćeri, objavljena u skromnoj privatnoj nakladi.
"Dozvoli mi" donosi deset pjesama, od kojih je tri napisala i otpjevala majka, a sedam kći Ivana (završnu, Ivaninu "Ako trebaš jesen" otpjevale su zajedno). Merina "Još se zvijezde sjaje" pritom je zastupljena u dvije verzije, jednoj što vuče na jazz i drugoj koja je više standardni pop. A na tom stilskom raskoraku zapravo počiva i cijeli album, kojeg dodatno podebljava Ivanina suradnja s Tedijem Spalatom u pjesmi "Ako vjeruješ u to". I sve to zvuči slatko i iskreno, baš na svom mjestu kako priliči jednoj istinskoj pjevačkoj legendi lakih nota i jednoj profesorici glazbene kulture. I glasovi su im bliski taman toliko da učine album, da se tako izrazim, jednoglasnim. No, ono čega manjka, ali na što, vjerujem, dvije dame nisu ni računale kao na neki adut, jest uzbuđenje, odnosno, nešto što bi kroz brižno i fino naslagane note i verse preslikane iz zabavnoglazbenih i pop matrica isplivalo kao originalnost ili bar svježina.
Meri je pritom i, sukladno svom trajno nenametljivom duhu, ali i majčinstvu, prepustila Ivani prednost koja je ipak bar za pjesmu preuranjena. "Dozvoli mi" je tako album koji vas neće drmnuti ili potaknuti na pažljiva slušanja, neće pokrenuti ni povjetarac na učmaloj sceni, ali koji će za svoje autorice značiti možda baš ono što mu je i bila zadaća. To je glazba iz kućne, obiteljske radinosti u vrijeme kad je glazbena radinost sve samo ne kućna, a pod pojam obitelji ulazi sve što nekom padne na pamet; to je, uostalom, mala, privatna kolekcija kojom mati predstavlja svoje vrlo kreativno dijete, a time možda otvarajući vrata jednom talentu koji se tek treba razviti. Nedovoljno za traženje nove poante u podsjećanju na zlatno doba Prokurativa s početka teksta, ali dovoljno da Meri i Ivana osjete satisfakciju obavljenim zajedničkim poslom.
Toni Matošin
