Review
Rijetko se koje ime koje na turbulentnoj pop sceni opstane više od nekoliko godina, odnosno, albuma, može podičiti tako ujednačenim, konzistentno hvaljenim opusom kao što je slučaj s Nickom Caveom. Ako i izuzmemo kratko, ali furiozno i ne mnogo manje hvaljeno razdoblje u sastavu The Birthday Party (i kratko prije toga Boys Next Door), govorimo o dvadeset i pet bogatih godina i četrnaest studijskih albuma (od čega je jedan dvostruki) s brojnim osobnim, intimnim usponima i padovima, ali bez značajnijeg odraza na kvaliteti rada ovog po mnogočemu izuzetnog autora. Uistinu, dok pogledom prebirem po CD-ovima na stalaži, teško mi je naći bitniji posrtaj, ne samo iz moje vizure, već i sa stajališta premoćne većine kritičara i vjerne publike (pa čak se i "najozloglašeniji" Caveovi naslovi kao što su "Nocturama" ili "Murder Ballads" kao "lošiji" mogu okarakterizirati isključivo unutar njegova opusa, jer su inače u svojoj kategoriji ili žanru više nego prosječni albumi). I naravno da je u tako potentnom opusu teško izdvojiti pravog, jednog favorita. Ja ga imam, ali ga sad neću spomenuti niti o njemu pisati, već ću se radije vratiti gotovo na sam početak, na jedan pomalo zapostavljen dragulj.
"The Firstborn is Dead" drugi je Caveov album nastao nakon raspada The Birthday Party, snimljen neposredno nakon mračnog i bučnog "From Her to Eternity", koji je još mnogo, mnogo dugovao naslijeđu upokojene grupe. Ti se odjeci čuju još i na ovom albumu, ali on predstavlja prvi konkretni odmak od tog anarhično, nerijetko gotovo kakofoničnog zvuka, te čini fenomenalnu cjelinu i upečatljivu priču koja stoji i živi sama za sebe. Isprva mi se, još dok sam ga slušao na kazeti snimljenoj u jednom lokalnom CD-shopu na crno, činio jako teškim, sporoprohodnim, depresivnim glazbenim muljem, ali danas, nakon toliko desetaka slušanja, doima se ne samo kao jedan od najboljih albuma u autorovoj karijeri, već i kao jedan od najboljih albuma sredine osamdesetih.
Uvodna "Tupelo" na svim frontovima obilježava album. Apokaliptični, starozavjetni blues što opisuje noć u kojoj se rodio Elvis jedna je od Caveovih najupečatljivijih skladbi uopće. Poput mahnitog propovjednika koji ne bira riječi, Cave pjeva i svoj manifest i odvodi priču sljedećim pjesmama dalje u depresivni mulj devijantnog bluesa s mirisom kaljuže bilo čijeg juga. Nema tu hitova, čak ni potencijalnih, osim možda (po mjerilima nekog savršenijeg svijeta) obrade Dylanove "Wanted Man", a neke su pjesme do boli opore i prijeteće minimalistične, poput "Black Crow King", "Blind Lemon Jefferson", "Six Strings that Drew Blood" ili krvavo bolne "Knockin' on Joe". Upravo one i čine okosnicu albuma, što kvantitetom, što baš tim specifičnim zvukom koji je samog sebe izmislio.
Ni postava The Bad Seeds nije djelovala nikad minimalističnije - Mick Harvey, Blixa Bargeld i Barry Adamson na omotu CD-a izgledaju poput nenametljivog, sofisticiranog benda, a njihovi instrumenti kirurški su precizno u službi pjesama, istovremeno artikulirani i sirovi. Naravno, Adamson i Harvey su se, kao vrsni multiinstrumentalisti, izmijenjivali na basu i bubnjevima, a takve će rošade postati i nepisano pravilo unutar jednog od najkompletnijih i najkompetentnijih pratećih bendova u povijesti rocka (mislim da nisam usamljen u ovoj jako subjektivnoj, ako ne i patetičnoj ocjeni).
Nitko od mojih prijatelja koje sam zarazio glazbom Nicka Cavea nije uspio zavoljeti "The Firstborn is Dead". Ovaj album se u tome posebno ni ne trudi. On je dragulj do kojeg treba čeprkati i čeprkati kroz naslage blata, krvi i suza, a tada, kad te uspije pridobiti, ne postoji ništa osim njega. Koliko god i to patetično zvučalo.
Toni Matošin
« From Her To Eternity 
