Review
Nezadovoljan produkcijom i završnim "izgledom" albuma "Henry's Dream", Nick Cave je odlučio popraviti dojmove objavljivanjem prvog službenog live-albuma nakon razlaza The Birthday Party. "Live Seeds" ipak, srećom, nije tek koncertna verzija spomenutog albuma, već rasan "živi" album koji se ne da tako lako svrstati u kategorije tipa "best of" ili slično. Od trinaest izvedbi odabranih za dokumentiranje, tek ih je četiri s "Henry's Dream" (snimke, inače, potječu s turneje 1992. i 1993, kojom su promovirali taj album), jedna nikad nije snimana u studiju ("Plain Gold Ring"), dok ostale pokrivaju sve albume objavljene do 1993, izuzev "Kicking Against the Pricks" i "Your Funeral... My Trial".
No, ostavimo statističke podatke onima koje to uistinu zabavlja; ono najbitnije što nam još uvijek jedini službeni Caveov koncertni album nudi jest nezaboravan slušateljski doživljaj, audio svjedočenje bendu u punoj snazi, pasioniranom u svom zvuku i stavu, inventivnom u interpretaciji vlastitih nenadmašnih pjesama. "Live Seeds" uistinu, kako je i bila namjera, donosi poznatom repertoaru svježu krv i izmjene, zapravo, sasvim logične za kreiranje svega što čini dobar, odličan rock koncert. Svi koji su prisustvovali nastupima Cavea i The Bad Seeds sasvim sigurno znaju o čemu govorim kad kažem da energija i samopouzdanje kojim navedeni akteri na bini zrače ne ostavljaju mjesta ravnodušnosti ili predvidljivosti. Jer, kako god zvučao na studijskim albumima, nekad tiši, nekad nešto bučniji, nekad sofisticiraniji, nekad siroviji, Cave je prije i iznad svega nevjerojatan i prodoran rock pjevač/autor, s bendom itekako baždaren na ogoljenu, sirovu i nabrijanu svirku. Zato su bilo kakve "nepravde" sa snimanja "Henry's Dream" najbolje i mogle biti – ako su se već trebale dogoditi – ispravljene koncertnim izdanjem.
Iako ne nadmašuje dramatični naboj svoga studijskog izdanja, "The Mercy Seat", inače jedna od ponajboljih Caveovih skladbi, sjajno otvara set pjesama svojom stalnom, ali nikad dovršenom tenzijom da izraste u glazbeni zvjerinjak koji bi objedinio dramu i buku (nešto slično su izveli u studiju nekih osam godina ranije, na obradi Dylanove "Wanted Man"). Te se kočnice, doduše, vrlo brzo otpuštaju, već na još jednom dragulju s albuma "Tender Prey", rokerski kotrljajućoj "Deanna" i od tada se u izmjenama suptilnog i surovog, odnosno, tišeg i bučnijeg, sporijeg i bržeg, pjesme naprosto valjaju baš kao u pravoj rock predstavi. U ogoljenom glazbenom ruhu, pjesme s "Henry's Dream" ponajviše su retuširane, pa sjajno zvuči čak i inače tek prosječna "John Finn's Wife".
"Papa Won't Leave You, Henry", "Jack the Ripper", a posebno "Brother, My Cup is Empty" tako su ovdje prave furiozne mini-drame koje svojim štihom čine kičmu "Live Seeds". No, najblistaviji primjerci iz ove zbirke ipak su raritet "Plain Gold Ring", obrada Nine Simone nikad snimljena u studiju, na kojoj The Bad Seeds upravo razoružavajuće sukobljuju meku pjevnost i sirovu buku, te zaključne "From Her to Eternity" i "New Morning". Dok je prva, jedna od najdojmljivije krvavih i brutalnih ljubavnih pjesama skladanih u prošlom stoljeću, dobila sloj surovosti više, druga je na samom kraju ovoga albuma stasala u pravu pijanu molitvu i čini se nezamjenjivim epilogom nezaboravne koncertne zbirke.
No, nikako ne treba zaobići "Tupelo" i "The Good Son" koje je živi zvuk dodatno podebljao i obogatio, kao ni još dvije pjesme s prekrasnog albuma "The Good Son", "The Weeping Song" i "The Ship Song", čijim gorko-nježnim teksturama koncertna interpretacija nije nimalo naškodila. Naprotiv, "The Ship Song" čini se možda i uvjerljivijom, ako ne i ljepšom nego u svom studijskom izdanju. Uzevši u obzir sve navedeno, "Live Seeds" nipošto ne preporučujem tek kao nadomjestak Caveovoj diskografiji, već kao ravnopravnog primjerka, nezaobilaznog u razvojnoj putanji jednog od najboljih bendova današnjice.
Iščitavajući sve što je društvance podastrijelo na ovih šezdeset minuta, postaje i nebitno koliko je to uistinu loš "Henry's Dream" kao album i koliko je to ta navodna nepravda učinjena njegovim pjesmama u studiju ispravljena interpretacijama uživo. Nick Cave je jednu fazu karijere naprosto podcrtao sjajnim live-albumom, kojim kao da je načinio most ka autorski zrelijem razdoblju, konstantno dostojanstveno stareći, uvijek prepoznatljiv u svom izričaju i stalno razvijajuć u sublimaciji svojih umjetničkih preokupacija.
Toni Matošin
/
« Henry's Dream 
