Review
Neonske su supruge zapravo dvije – turbotalentirana i albumima već dokazana mlada kantautorica Irena Žilić iz svoga je benda zapravo samo na određen način izdvojila Luciju Potočnik te s njom lani pokrenula nešto kao off projekt. Neon Wife je tako nastao kao plod sinergije dvije mlade talentirane glazbenice koje su poželjele izaći iz okvira svog standardnog repertoara. Repertoara koji im je nedavno pružio priliku svirati i s Morcheebom, da dodam, ponajviše zato što su se svojim novim zvukom otisnule baš u tom smjeru.
Doduše, bilo bi vrlo površno svesti priču na to, jer ne, ne dobivamo hrvatsku inačicu popularnog britanskog trip hop benda, već se pod zagrebačkim neonom oblikovalo nešto daleko osobnije i kompleksnije. Najavljen s vrlo zanimljivim singlom "Back Row", EP "My, Oh My" donosi pet, zapravo, ne računamo li intro "Arise", četiri pjesme sintetičnih sastojaka, ali vrlo živog krvotoka, electro/dream pop po mjeri vremena i prostora u kojem su ga Irena i Lucija sastavile, nadam se, s dugoročni(ji)m planovima.
Spomenuta "Back Row" i "Another One" pritom kao visokostiliziran indie pop iskaču kao materijal za opetovane vrtnje, dok ostatak repertoara djeluje više kao vezivno tkivo ili popunjenje prostora zaradi konkretnijeg i sugestivnijeg ozračja cijele dvadeset minuta duge priče. Miješajući što se miješati dade od instrumentarija pogodnog za žanrovski koktel snolike indie pop sintetike, Neon Wife i glazbom svjedoče svoj entuzijazam: "Projekt je nastao iz kreativne kompatibilnosti i velike želje da stvaramo glazbu koja nam je obadvjema bliska, ali je do sad nismo imale priliku raditi", kako su se same izrazile riječima. Glazba je tu pak prije svega upoznavajućeg karaktera, ispitivanje terena kako za publiku, tako i za sebe. Možda više zbog oskudne kvantitete nego same kvalitete, odnosno, zbog nedovoljne autorske profiliranosti pjesama "Beverly" i "Friday Night", nova glazba Irene Žilić i Lucije Potočnik prije svega obećava. Obećava da se tu može izroditi nešto mnogo veće, konkretnije i krvavije od tehnički besprijekorno odrađenog posla na glazbi što zvuči kao da je nastala meridijanima zapadno. Jer, fini zvuk daleko je od dovoljnog da (neš)to proglasimo uistinu zanimljivim; srećom, bar dvije pjesme ovdje jasno ukazuju da žara i štofa tu itekako ima za još pregršt sjajne glazbe.
Toni Matošin
