Veronautika

Review

Nikola Vranjković je možda mnogima nepoznato ime, no ovaj umjetnik koji skoro sad već trideset godina djeluje ne sceni, što kao autor, pjesnik, producent koji je između ostalog i godinama bio autor beogradskog sastava Block Out, sasvim sigurno je obavezna lektira svakog zaljubljenika u glazbu, počevši od ex-yu rocka do poslijeratnog bluesa. Sinonim avangardnog autora teško da će igdje biti u pozitivnom svjetlu kao ovdje.

Veronautika je album podijeljen u dva dijela po 8 pjesama, i usudio bih se reći gotovo pa najbolji Vranjkovićev rad dosad.

Poetične akustične melodije, nostalgične simfonije, hard rock riffovi, kaotičan blues...sve je to upakirano u ovo izdanje koje nam donosi pregršt kvalitetnog materijala, ne samo za slušanje, već i za razmišljanje u poslušanom, jer ovo nikako nije album za jedno slušanje.

Pjesme koje po meni obilježavaju ovaj album su uvodna "Fotelja", "Zadrži svoj dah", "Dve reči", "Večernja Zvona" te maestrana "Marburg". Istina da je prvi dio albuma donekle više zadovoljio moje apetite, ali kao što rekoh, ovo je album za višeslojno slušanje i ne sumnjam da će mi se uskoro kvaliteta drugog dijela izjednačiti s prvim.

Naslovna pjesma, "Veronautika" je zapravo 7 i pol minuta dugi gotovo pa instrumental gdje je bass dionice odsvirao Mrle iz Leta 3, a tiče se razgovora dva kapetana koji navode jedan drugog kako bi izbjegli sudar na morskom putu. Upravo Mrletove bass dionice dočaravaju sav nemir mora i ostavljaju slušatelja u laganoj nelagodi.

Tekstualni dio, od prve do posljednje pjesme, je ovo jedan od Vranjkovićevih najjačih aduta koji ispreplitanjem stilskih sredstava koje ni u jednom trenu ne zvuče isforsirano ili fejkerski tjera slušatelja da jednostavno ne zamjećuje njegovu glasovnu limitiranost, što znači da zapravo uopće nema velikih epskih pjevnih momenata, no kada je cijeli album ovako epski i maestralan, to zaista ovdje nije niti potrebno.

Dražen Plukavec