Review
Cory Wong američki je gitarista, producent, kompozitor, nominiran za glazbenu nagradu Grammy. Iskrenim zaljubljenicima funka poznatiji je kao pridruženi član odličnog benda Vulfpeck (svirao je na svim njihovim albumima), a nije mu mrska suradnja sa intergalaktičnom skupinom Snarky Puppy.
Dirty Loops švedski je twisted pop bend glazbeno obrazovanih umjetnika u sastavu: Jonah Nillson (vokal, klavijature); Henrik Linden (bas) i Aron Mellergårdh (bubnjevi). Priznanje i određenu popularnost stekli su obradama Lady Gagine „Just Dance“ i Justin Biberove „Baby“ na koje nisu ostali imuni Adam Levine, Quincy Jones, pa čak i jedan Stewie Wonder. Svi oni su se jednoglasno složili da su Dirty Loops izvanredni glazbenici.
Cory je bio oduševljen njihovim obradama pop pjesama, pa se u jednom momentu upitao, a gdje im je gitara. Ostalo je povijest, uz napomenu da je glazbena panorama ovog albuma obogaćena peteročlanom postavom puhačih instrumenata: Michael Nelson (trombon); Steve Strand (truba); Jon Lampley (truba); Kenni Holmen (saksofon,flauta,klarinet) i Grace Kelly (saksofon,klarinet).
Suradnje glazbenika uobičajeno se svode na pojedinačne uratke, rijetko kada na kompletan album. Coryja je zainteresirala mogućnost mješanja i traženja različitih putova u cilju zajedničkog glazbenog klikanja.
Ovaj album za svijet glazbe predstavlja isto što je „Goli pištolj“ predstavljao za svijet filma, zafrkantski je komentar Henrika Lindena, s kojim se baš ne bih složio iz jednostavnog razloga što je isporučena glazba sa ovog zajedničkog projekta sve, samo ne jeftina sprdnja.
Jedinstvena mješavina soula, jazza, R&B nije predodređena svakome na sviranje/korištenje, funk osim progresivnih akorda, zaraznih ritmova, složenih aranžmana, osebujnosti, kao i uvijek potrebne doze humora podrazumijeva prvenstveno glazbeno umijeće koje na ovom albumu neprestano eruptira iz pjesme u pjesmu svojom ritmičkom pokretljivošću, i dosljedno izborenom slobodom u inače pretpostavljenim harmonijskim ograničenjima.
Nije to neka vrsta indie elektro funka koju prakticiraju Australci iz benda Parcels, nije to nemilosrdan jazz funk s mističnim prezentacijama jednih Earth,Wind & Fire, nije to hip-hop funk RHCP, ustvari ovo je naizgled „jednostavna“ (uglavnom instrumentalna) funk formula sa ugodnim izletima u free jazz, uz pamtljivo odabrane sastojke: razarajući bas uz bubnjarsku postojanu tutnjavu čine okosnicu odlične svirke na koju se s lakoćom zakačio Cory svojim osebujnim i prepoznatljivim akordima, uz extra začine koje konstantno isporučuje moćna brass linija, uz malu pomoć klavijaturskih minijatura.
Svakako treba istaknuti odličnu, uvjerljivu svirku gotovo na tragu latino ritmova u „Ring Of Saturn“; retro evokaciju M.Jacksonove magije u „Follow the Light“ sa nevjerojatno sličnim vokalom (Jonah Nillson), te „malom“ školom sviranja u naslovnoj „Turbo“ i logičnom nastavku „ZAP“ (poslušajte pažljivo bas gitaru i mrežu puhačih instrumenata na koju se zaljepite s ugodnom lakoćom i zavidnošću).
Ukratko, prava poslastica s obveznim podizanjem adrenalina koje vam neće naškoditi ni za trenutak.
Đorđe Škarica
/
