XXV

Review

Mislim da će se više-manje svi složiti s činjenicom da je Robbie Williams superzvijezda koja rastura četvrt stoljeća na globalnoj pop sceni. Blaženi dan kada je krenuo u solo karijeru i napravio sve što je napravio od tada.

Album „XXV“ sadrži hitove iz razdoblja 1997. do 2005. godine, iako ne sa svih albuma koje je izdao do tada. Bilo kako bilo Robbie je s nama više od 25 godina i moram priznati da mi je jako drag, uvijek ga volim čuti. Show majstor kakav je, kralj pozornice, zasluženo je svojih 25 godina solo krijere zaokružio velebnim izdanjem svojih najdražih pjesama u jednom totalno drugačijem ozračju. Izdane svu dvije verzije ovog njegovog 13. albuma,“XXV“ i „XXV Deluxe edition“. Ova druga verzija sadrži 29, a „obična“ 18 pjesama. Meni je na stol došla Deluxe verzija.

Moram priznati prvo mi je u oko upala naslovnica albuma na kojoj je Robbie gol u pozi poznate Rodinove skulpture Mislilac. Kako je i sam rekao, u gostovanju jedne TV emisije, rado je prihvatio tu ideju jer je eto baš tada sam sebi dobro izgledao, složit ću se s njim.

Ovaj album izdan je u suradnji s Nizozemskim jazz pop orkestorom „Metropole Orkest (Metropole Orchestra)“, pod vodstvom šefa dirigenta Julesa Buckleya. Orkestar je i ranije imao zanimljive suradnje s drugim glazbenicima željnima da svojim skladbama udahnu neki novi život. Upravo je to Robbie postigao na ovom albumu, svojih je 29 pjesama lansirao u neku drugu orbitu. Da krenem redom analizirati svaku pjesmu ne bi imalo smisla i tekst bi išao u nedogled pa ću preletjeti preko albuma s onim što mi je najviše privuklo pažnju. „Let Me Entertain You“ otvara album i na samom početku se osjeti koliko je ova suradnja zaista dobra. Instrumenti toliko naglašavaju pojedine dijelove pjesme da se jednostavno naježite. Neka druga orbita definitivno. Jedna od meni dražih pjesama, „The Road to Mandalay“ me u prvi tren nije oduševila u ovoj verziji, jer je nešto sporija, no nakon nekoliko slušanja našla sam u njoj neki drugi pogled. Original je nešto brži i dinamičniji, a ova verzija unosi više neku smirenost, no sjeta koja se inače osjeća sad se pojačava. „Angels“ je dobila onu dubinu koja joj je malo nedostajala u originalu, jačina pjesme je na svu sreću ostala i nije ni čudo da je većina kritičara upravo ovu pjesmu proglasila kao najupečatljiviju na albumu u obje verzije, jer je zaslužila dvije. Druga je na Deluxe izdanju i ima u sebi inkorporiranu Beethovenovu „Moonlight Sonatu“ na samom početku pjesme. Na sličan su način nadograđene još neke pjesme, poput „Bodies“ i „Feel“.

Uglavnom prolazeći kroz album svatko će naći nešto što mu je fantastično u ovoj verziji i možda nešto što i nije. Osobno mi „Rock DJ“ nije baš legao u ovoj verziji, nije loše, ali original je bolji.

Nema zamjerke ovom albumu, želio je drugačije, napravio je drugačije, dobio je drugačije. Sami prosudite koja vam je pjesma bolja u kojoj verziji, za neke je zaista teško odlučiti. Album je odličan i zaslužuje 4/5 (samo zbog Rock DJ).

Maja Knepr Šegina