Gold In a Brass Age

Review

Tijekom svoje četvrtstoljetne karijere David Gray, jedan od najznačajnijih engleskih kantautora ’90-ih godina 20. stoljeća, izgradio je svoj autentičan glazbeni stil. Krenuvši kao izvođač folka na akustičnoj gitari s albumom „A Century Ends“ (1993.) i „Flesh“ (1994.), postupno je od idućeg albuma „Sell, Sell, Sell“ (1996.) počeo ubacivati i druge instrumente te tako konačno razvio prepoznatljiv stil koji se naziva folktronica. Najveći uspjeh kako kritike, tako i publike ostvario je idućim albumom „White Ladder“ (1998.). Od tada pa nadalje niže albume, stječe svoju publiku ponajviše u Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj, no i šire, ali taj uspjeh nije nikada ponovio. Izdao je nekoliko albuma koji su doživjeli oprečne kritike, stare, neobjavljene snimke, kompilacije, pa i album „A Thousand Miles Behind“ (2007.) na kojem je objavio svoje izvedbe poznatih glazbenika (Springsteen, Dylan, Johnny Cash itd).

„Gold In a Brass Age“ („Zlato mjedenog doba“) jedanaesti je studijski album Davida Graya i kao album nije došao iznenada. Naprotiv, David ga je pomalo najavljivao izdavanjem singlova od kraja studenog prošle godine. Prvi singl bio je "The Sapling", zatim „A Tight Ship“ početkom siječnja 2019., pa "Watching the Waves" krajem istog mjeseca i konačno „If 8 Were 9“ krajem veljače. Album je producirao Ben De Vries, za Graya novi producent, sin njegova nekadašnjeg producenta Mariusa De Vriesa, koji je osim s njim surađivao i s U2-om, Madonnom i Bjөrk. David ga je izuzetno hvalio u intervjuima, naglašavajući da se kao i otac podjednako dobro snalazi kako u klasici, tako i eksperimentalnoj glazbi i elektronici. Ben je i koautor nekih skladbi, a osim njega Grayu su kod nekih pjesama uvelike pomogli Keith Prior i Robbie Malone. Album je izdala IHT Records, vlastita izdavačka kuća Davida Graya, što je osnovao 1999. otkako je ondje izdao svoj hit album „White Ladder“.

Album otvara pjesma „The Sapling“, lagana, pjevna, s efektnim pratećim vokalima Sherine White i Stephanie Oyerinde. Prateći vokali pomalo podsjećaju na kasne radove Leonarda Cohena, a kvalitetnu ritam sekciju na cijelom albumu čine već spomenuti stari Grayevi suradnici: Keith Prior (udaraljke) i Robbie Malone (bas i gitara). Tekst je naizgled opuštajući - govori o lješkarenju u travi tijekom kojeg se ipak potiče na razmišljanje o prolaznosti života i zabrinutosti za budućnost. Slijedi naslovna pjesma „Gold In A Brass Age“, koja je instrumentalno zanimljiva, ritmički bogata i produkcijski kvalitetno izvedena, s blagim utjecajem soula i R&B-a. Nakon toga je „Furthering“, nježna balada, sadržajnog teksta i jednostavnog (ali istinitog) zaključka: „What we don't know it can't hurt us“ („Ono što ne znamo ne može nas povrijediti.“).

Iduća “Ridiculuous Heart“ počinje zanimljivim proigravanjem udaraljaka koje atraktivno upotpunjuje jazz-bass. Glazbeno jednostavna, ali produkcijski dotjerana, nipošto prenakićena, jedna je od najatraktivnijih pjesama ovog albuma. „It's Late“ lijepa je pjesma koja nas vraća Davidu Grayu s onog četvrtog albuma. „A Tight Ship“ nešto je čvršćeg ritma (ukoliko taj pojam kod Graya uopće smijemo upotrijebiti), s optimističnim tekstom u kojem afirmativno govori o životu, ljubavi i sitnicama koje bi ga mogle uljepšati, a koje obično ne primjećujemo. „Watching the Waves“ mi je malo dosadna ili nije baš pjesma koja ne sjeda odmah u uho, premda i ovdje možemo reći da je produkcija vrhunska, posebno solo dionice na bas gitari.

Ali zato pjesma koja me je osvojila na prvu bila je „Hall Of Mirrors“. Sklon sam misliti da upravo ova pjesma namjerno nije izišla kao singl, jer je u stvari ona koja nosi album. Iduća „Hurricane Seasons“ ne ističe se ničim posebno, kao ni „Mallory“, ali su obje slušljive. Album zatvara „If 8 Were 9“, poznata odranije kao singl, pjesma je to koja ima potencijala i obećava da će David Gray tijekom svoje buduće karijere još mnogo toga dobroga i zanimljivoga snimiti.

Ivan Dukić