Review
“Jedina je razlika u tome što se ja mogu ponašati poput njih (propalica, op. a.) pred 24 tisuće ljudi, to je sve.” jest sasvim lucidna rečenica iz mozga čovjeka za kojeg bi u startu rekao da ga je davno utopio u etanolu, ali Shane Patrick Lysaght MacGowan zna biti vrlo lucidan kada tako odluči. Kada odluči suprotno onda u sebe baca tripove, ocat, bilo što tekuće ili po osam bombona kao u sretnim danima Ljeta ljubavi 1988.
Shane je, također, napisao acid house stvar do dvadeset minuta, a The Pogues su pjesmu ljubazno odbili i predložili You’ve Got to Connect Yourself za neki Shaneov samostalni album.
Ovo je klasični primjer trivijalnih, ali zabavnih informacija koje Nick Kent, britanski pandan Lestera Bangsa, izvlači iz sugovornika dok ih intervjuira u različitim stadijima i njihove i vlastite sjebanosti. Kent je, inače, u sedamdesetima pisao za New Musical Express i The Face dok se glazbena štampa prodavala. U ta sretna vremena svirao je i sa London SS[1] i u jednoj od ranih postava Sex Pistolsa, ali je otišao kada došao John Lyndon[2]. Da ne ostane stvar samo na Lyndonu, Kent se potukao potukao i sa Viciousom i sa Jah Wobbleom pa izvukao kraći kraj. Bio je Nick i na turneji sa Led Zeppelin kojih u knjizi nema iako bi se koji redak dao napisati o Johnu Bonhamu i njegovoj ljubavi prema destiliranom alkoholu.
Kent je vlastite vragove dobro upoznao sam i odlično se s njima zabavljao kroz drugu polovicu sedamdesetih. Danas je dobro, ima većinu vlastitih zuba i stan u Parizu odakle se za Guardian i za novac redovito sjeća sretnih vremena i komentira ova trenutna.
Goste u knjizi možeš površno klasificirati na sljedeći način: alkohol sa Shaneom MacGowanom i Sergeom Gainsbourgom, dietilamid lizerginske kiselina sa Sydom Barettom i Brianom Wilsonom, heroin sa Sidom Viciousom[3], Kurtom Donaldom Cobainom, kokain sa Crosbyjem, Stillsom, Nashom i Youngom te Slyem Stoneneom i Milesom Davisom i sve se svim kod The Stooges, Guns ‘N Roses i The Rolling Stones. Stevenu Patricku Morrrisseyu porok u ovoj knjizi jest Steven Patrick Morrissey.
Jedini koji se pojavljuje u dva poglavlja jest Iggy Pop koji je autorov dobar prijatelji iako to ne znači da će Kent o njemu lijepo pistati - dobio je isti tretman kao i ostali, a to je pisanje iz rova ili sa šanka. Takav stil, u sedamdesetima užasno izravan i provokativan, je ta poveznica i sa Lesterom i sa Hunterom S. Thompsonom. Recimo, Cameron Crowe je dobro opisao to u romansiranom autobiografskom filmu Almost Famous, ali danas je gonzo otišao s novinskih stupaca u memorijske kartice video kamera i na porno stranice.
U Hrvatskoj kvalitetnih i naslušanih pisaca o pop kulturi i glazbi poslije Nomadove generacije još uvijek nema, a ova je knjiga solidan tutorijal od 522 stranice kako se piše točno, zanimljivo i s mudima. Prije nego što odlučiš postati novi Aleksandar Dragaš - dobro razmisli, udebljaj se i završi neki fakultet jer od samog tipkanja o glazbi danas, nažalost, nećeš puno jesti.
Antonio Hadrović
[1] Da skratimo priču, London SS je trajao godinu dana, a ljudi su otišli u The Clash, The Damned i Generation X. Nije loše za gend koji iza sebe, službeno, nije ostavio ništa snimljeno. Iako se pričalo da je Mick Jones sve trake odnio da nikada ne izađu.
[2] “Nikada nije o meni napisao dobru riječ.” zaključio je na tu temu Lyndon par godina kasnije.
[3] Njegova je priča najplastičnije napisana. Čovjek koji je bio u stanju ubiti za tuđe čizme i ne biti u stanju pogoditi točnu notu na bas gitari bila je samodestruktivna budala na pravom mjestu i u pravom bendu, ali vjerojatno sa krivim izborom partnerice. I opijata. Zadnja Kentova rečenica ovdje glasi „Neka trunu u miru.“
/
