Review
Vjerujem da je sve to većini čitatelja više-manje poznato, no ipak bih odmah na početku osvrta na posljednje službeno studijsko izdanje Beatlesa istaknuo nekoliko važnih činjenica. "Let It Be" jest njihov zadnje (čak "posthumno") objavljen službeni album, no snimljen je prije "Abbey Road". Bio im je to i prvi album na kojem producent nije bio George Martin, a trebao je označiti povratak Beatlesa korijenima i živoj svirci. Phil Spector je album preuzeo u svoje ruke na samom kraju "balade", i to bez prisutnosti benda, koji se u to vrijeme već i formalno i službeno raspao. To bi bile možda najbitnije stavke u osobnoj karti najnapadanijeg i najkontroverznijeg studijskog albuma sastava koji je od početka bio osuđen na samo najbolje kritike i podrazumijevajuće lovorike.
Da se podsjetimo, Bijeli album, iako u konačnici najcitiraniji i vjerojatno utjecajniji i od "Sgt. Pepper's Loneley Hearts Club Band", doveo je Beatlese praktički do raspada, izvlačeći iz članova najosobnije i sve naglašenije suprotne autorske preokupacije i vizije. Prestanak sviranja uživo, uz umjetničko sazrijevanje, potaknuo je otuđivanje i razbijanje zajedništva koje je postojalo u vrijeme tzv. beatlemanije, tim više što jedva da su i snimali pjesme zajedno. Naime, studio je postao najvažniji instrument u stvaranju glazbenih kolaža koji kao da su imali imperativ da budu iznad ostalih i da svaki novi bude stepenica više na putu prema nikad dostižnom savršenstvu. U sklapanju takvih mozaika, Beatlesi su najčešće svaki svoje dionice snimali odvojeno, u gotovo sterilnim uvjetima daleko od ikakvog timskog, odnosno, bendovskog duha (na Bijelom albumu su, navodno, zajedno odsvirali samo "Happiness is a Warm Gun", i to samo zato što je struktura pjesme to zahtjevala). McCartney je prvi shvatio razloge tih razjedanja unutar benda i potrudio se da spriječi neminovni razlaz.
Njegov angažman na revitalizaciji tima i, praktički, preuzimanje kormila, odveo je bend do studijskog sessiona u filmskom studiju Twickenham. McCartney je rad tamo zamislio kao živu svirku u kontroliranim uvjetima, kroz koju bi bend iznjedrio cijeli niz novih pjesama, povezao se ponovno kao "živi" bend, bez opterećenja u vidu tehniciranja ili inzistiranja na studijskom albumu. Filmska je ekipa sve pratila kamerama, što je na koncu, uz hladnoću tijekom jutarnjih sati i nemogućnost snimanja navečer, kad je većina bila najnabrijanija na snimanje (Lennon je bio posebno nadrkan zbog snimanja ujutro), dovelo do kontraefekta, pa se bend doslovno raspao pred kamerama. Harrison je bio posebno frustriran, ponajviše zbog upornog marginaliziranja od strane Lennona i McCartneyja, dok su ga istovremeno velikani poput Dylana i Claptona tretirali s punim poštovanjem i profesionalnim uvažavanjem. Sukob je kulminirao s Lennonom, kad je navodno došlo i do fizičkih okršaja, a potom i do privremenog odlaska Harrisona iz benda. Tenzije je dodatno potpaljivala stalna prisutnost Lennonove nove djevojke i muze Yoko Ono. Snimke koje su nastajale u tom razdoblju varirale su u kvaliteti, neke su završile na "Abbey Road", a neke su skupljene za projekt nazvan "Get Back" (po McCartneyjevoj pjesmi i zbog samog naziva koji je sugerirao povratak osnovama).
Cjelokupna atmosfera koja je ozračila zadnju godinu Beatlesa kao benda tako je upravo na "Let It Be" dobila prostor za punu povampirenu afirmaciju. Dok je "Abbey Road" ispao kao iznenadni disciplinirani rad jednog zrelog benda svjesnog svoje veličine i utjecaja, rezultat McCartneyjevog pokušaja pune revitalizacije benda bio je i ostao primjer kreativnog nereda i zlosretnosti svoje sudbine. Da, bend je zasvirao skupa, ali sve ostalo bio je kaos. Za producenta je pozvan Glyn Johns, no tu se ostao vrtjeti i stalni meštar od zvuka, praktički peti član benda, George Martin, pa tu više nitko nije znao što je čija uloga. Naramak pjesama snimljenih uglavnom uživo činio se neuštimanim, teško spojivim, pa je objavljivanje albuma, tada još uvijek zvanog "Get Back" u dva navrata odgađano, da bi, nakon ponovljenog snimanja Harrisonove "I Me Mine" (upravo ga je zbog nje Lennon ponajviše popljuvao) u siječnju 1970. bez Lennona, vrpce došle do ruku Phila Spectora, koji se njima pozabavio u vrijeme kad su The Beatles uistinu postali dio prošlosti.
Preslušavajući ono što je Spector skrojio u album "Let It Be", teško se oteti dojmu da materijal uistinu, bar po pitanju kompaktnosti, zaostaje za ostalim zrelim radovima Beatlesa, no neposrednost pjesama pomiješana s melankoličnom crtom izlazi brzo u prvi plan, nudeći još jedno vrijedno slušateljsko iskustvo. Uostalom, Lennon i McCartney dali su upravo tu neke od svojih najboljih pjesama – "Across the Universe" je neponovljiv trijumf jednostavnosti upakiran u golo savršenstvo Pjesme, dok je naslovna skladba McCartneyjevo punokrvno remek-djelo i potvrda jednog nepogrješivog pop senzibiliteta. Pridodajmo tome "Get Back", "Long and Winding Road", pa i "Dig a Pony", "I've Got a Feeling" i "I Me Mine", već imamo sjajan niz pjesama za koje bi svaki bend skinuo gaće.
Spector je svoj "zvučni zid" primijenio tek na nekoliko pjesama, ostavivši većinu u svojoj ogoljenoj, "živoj" formi. Najdrastičnije je promijenio McCartneyjevu nježnu baladu "Long and Winding Road", nadodavši raskošne orkestracije i kor, čemu se Paul glasno protivio. Nešto "nježniji" tretman dobili su "Across the Universe", "I Me Mine" i "Let It Be". Inače, uz te četiri pjesme još su samo "Get Back" i "For You Blue" dodatno šminkane u studiju; ostale pjesme su ostale u istom obliku kao na "živim" sessionima, što na krovu Applea ("I've Got a Feeling", "One After 909" i "Dig a Pony"), što u studiju ("Two of Us", "Dig It" i "Maggie Mae").
I dok je Lennon, koliko je mogao, hvalio Spectorov rad, ističući kako je ovaj uspio napraviti nešto od "najusranije hrpe loše snimljenog sranja", gotovo svi ostali imali su uglavnom loše riječi. McCartney je u tom prednjačio, što nije ni čudo s obzirom na preobraženje njegove "Long and Winding Road", da bi konačno trideset i tri godine kasnije ponudio svijetu verziju albuma "kakav je trebao biti" u obliku "Let It Be... Naked" (2003.). Zagovarajući ipak stvari kako su u svom trenutku u povijesti ispale, taj popravni rad držim tek zanimljivim dokumentom za fanove i istraživače, preporučujući "Let It Be" za opetovano slušanje i uživanje u labuđem pjevu grupe koja je i u svojim najrastrojenijim danima zvučala kao snažan, moćan i neponovljiv bend.
Toni Matošin
/
« Abbey Road 
