A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Far From Men | 1:34 | ||||
2 | The Teacher | 2:01 | ||||
3 | Bloody Cheche | 3:49 | ||||
4 | Dead Horse | 3:09 | ||||
5 | Setting Out | 2:06 | ||||
6 | Mountain Scramble | 2:34 | ||||
7 | Dust Storm | 5:01 | ||||
8 | Bandits | 2:18 | ||||
9 | The March | 3:25 | ||||
10 | Berzina | 4:42 | ||||
11 | Farewell At Tinguit | 2:32 | ||||
12 | No Class Today | 1:49 | ||||
13 | Teacher's Farewell | 2:22 | ||||
14 | Far From Men 2 | 5:23 |
Kroz proteklih deset godina, Nick Cave i njegov – bar kroz to vrijeme – najbliži glazbeni suradnik, Warren Ellis posve su nenametljivo istkali pravi mali opus baziran na filmskoj glazbi. Od sugestivnog, kao film intenzivnog soundtracka za izniman "The Proposition" (u nas preveden kao "Uvjeti predaje") preko još dojmljivije glazbe za remek-djelo suvremenog vesterna, "The Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford", do minimalističke podloge za ekranizaciju genijalnog romana modernog američkog klasika Cormaca McCarthyja, "The Road", te skladanja za dokumentarce "The English Surgeon" i "The Girls From Phnom Penh", ova su dva glazbena avanturista iz svojih već prepoznatljivih zajedničkih preokupacija u sastavima The Bad Seeds i Grinderman profiltrirali posve novu i osobenu poetiku. Njihov najnoviji rad za francuski film Davida Oelhoffena "Loin Des Hommes" (u prijevodu, "Daleko od ljudi") u svakom je smislu logični nastavak te iste instrumentalne poetike.
I dok su prva dva soundtracka bili sjajni balansi lirskog i uznemirujućeg, uvijek posve u funkciji svoje filmske priče, već je "The Road" donio manje nametljivu, štoviše, gotovo posve prigušenu i suzdržanu glazbenu kulisu filmu čijoj bi uvjerljivosti bilo kakva drukčija glazba i naštetila. Da, istodobno su upravo taj minimalizam i krhka struktura melodija otežali slušanje soundtracka izvan svoga filmskog konteksta, čineći ga objektivno slabijim od prethodnih Caveovih i Ellisovih radova, ali ta je glazba svoju funkciju itekako maestralno odradila. Ono što čujemo sada na "Loin Des Hommes" produžetak je baš takve glazbene priče, izazovniji i eksperimentalniji, ali i snažniji, kompaktniji.
Moram ovdje naznačiti da sam donekle hendikepiran time što film još nisam gledao, ali tim više ovih četrnaest ogoljenih (ali ne i golih) skladbi pruža uvid u sliku, u film baš po svojim sugestijama. Ekranizacija je to kratke proze Alberta Camusa, a govori o odnosu dvojice posve drukčijih ljudi u kovitlacu alžirskog građanskog rata pedesetih godina prošloga stoljeća. Njihovo putovanje preko gorja Atlas u Caveovim i Ellisovim izlomljenim glazbenim bravurama dobilo je uistinu dojmljivo ozvučenje, a još bitnije – iz vlastitog iskustva zborim – nekom tko film nije vidio vrlo uvjerljivo nabacuje slike i konture poprišta drame. A drama iskri iz svake note ovdje, odnosno, svakog istezanja note, što je možda precizniji opis onoga što Warren Ellis radi sa svojom violinom i njezinim loopovima.
Kroz glazbu "Loin Des Hommes" drama se tako ne prestaje nagovještavati, napetost se gradi kroz doziranje prijetećeg (ali ne i zloćudnog) zvuka koji se može opisati ambijentalnim, ali bi to prije bio svojevrstan folk propušten kroz osoben autorski jezik. Caveov je doprinos u takvim okolnostima naoko stidljiviji, suzdržaniji u smislu da njegov glasovir tek kaplje po Ellisovoj gustoj tapiseriji. No, baš kad se taj glasovir probije u bliži plan, kao u sjajnim "Farewell at Tinguit" i "Teacher's Farewell", drama koju ovaj dvojac donosi u notama dostiže svoje male vrhunce. Vrhunce u smislu da ono što žice naznačuju, što obećavaju tenzijama u krvnoj slici ovog "body of work", poput briljantnih "Bloody Cheche", "Mountain Scramble" i "Dust Storm", ostavljaju slušatelja u stalnom iščekivanju i priželjkivanju konačnog krešenda. Krešenda koji pak nikada ne dolazi, već, kao loop, zakreće natrag prema početku.
"Loin Des Hommes" tako izlaze kao dosad najambiciozniji i najeksperimentalniji zajednički glazbeni pothvat Nicka Cavea i Warrena Ellisa. Gotovo bez melodije, u začudnom sastavljanju i preklapanju njezinih naznaka, ovdje su uspjeli izvući maksimum drame, glazbene i, transmedijski, vizualne. Komadiće bogate i bježeće glazbene teksture skupljene u smislenu cjelinu bez točke na svome kraju, baš kao da i ne želi garantirati da su svi komadići tu. Njih ćete, kao napokon pred oči vam prostrte krajobraze, ionako preciznije skupljati gledajući ovaj – da i to naglasim – hvaljen i nagrađivan film.
Toni Matošin
« The Proposition | Nick Cave & Warren Ellis Albumi Kronologija | Carnage » |