Review
Od prve pojave krasio ih je nadimak otkačenih freakova iz Notting Hilla koji su se specijalizirali za „lebdeće“ improvizacije na temu određenog riffa. Apsolutni pripadnici alternativnog društva svojim su prvim albumom „Hawkwind“ iz 1970 privukli mali broj „omamljeno/luđačke ekipe, upravo poput njih samih. Popularnost, bolje rečeno interes publike stekli su svojim neortodoksnim stavom, nastupali su gdje i kuda su stigli i to potpuno besplatno. Na osnovu toga uslijedio je i novi nadimak – „pučki bend“ i „posljednji od istinskih underground bendova“. Nije izostao ni interes za SF (njihov rani poklonik bio je Michael Moorcock koji je ime grupe koristio u svom romanu „The Time Of The Hawklords“). Neki su ih smatrali reliktima hippy pokreta koji nisu bili svjesni da je prošlo doba Aquariusa. No, samo površan osvrt na njihov album u živo „Space Ritual“ iz temelja je promjenio takvo mišljenje. Zbog suludo/sirove energije koju su suprostavili hladnom tehnicizmu nastupilo je paranoidno, apokaliptično doba (kao što je Lemmy Kilminster kazao): „Black fucking nightmare“. Inače, jeste li znali da je osnivač Motorheada svirao bas gitaru u Hawkwindsima?
Nedvojbeno, mnogi njihovo ime povezuju s najvećim uspjehom ostvarenog singlom „Silver Machine“ (Lemmy u ulozi glavnog vokala). Bend se transformirao u projekt, projekt je prešao u plemensko okupljanje koje je postalo „kraljevski dragulj“ Britanske progresivne glazbe, pa su opravdano (po nekima) smatrani jednim od najutjecajnijih imena svih vremena (naravno uz Beatlese).
Činjenica je da su Hawkwind svojim ranim radovima opčinili i neka pozanata imena poput Iggyja Popa koji je bio naprosto zaluđen sa „Silver Machine“ i Brockovim agresivno/brutalnim gitarskim solom, gotovo na tragu punka.
Hawkwind se opravdano mogu smatrati rodonačelnicima (ili jednim od) space rocka, glazbenog izražaja koji i u aktualnom vremenu ima svoju vjernu armiju kao i bezbrojne protagoniste. Ozric Tentacles, Spacelords, Tangerine Dream, Ash Ra Temple, a i rani radovi Pink Floyda se pomalo referiraju na taj glazbeni izričaj. Space rock i treba i ne treba trpati u isti koš sa psihodelijom, nedvojbeno je da imaju mnogo zajedničkih soničnih poveznica. Ustvari, može se kazati da je space rock ipak jedna od devijacija psihodelične glazbe. Space rock se uglavnom referira na „realnost“ koja se krije izvan poznatog nam svijeta, psihodelija je donekle retrospektiva iskustava i doživljaja koji su se dogodili u isprovociranim uvjetima. Oba, ničim limitirana formata idealni su poligon ili za iskazivanje originalnih zamisli ili pak za prodavanje muda pod bubrege. Siguran sam da Hawkwind ne spadaju u ove druge. I bez začina s planete Duna, Hawkwind su se iskazali kao iskusni glazbeni divergentni navigatori kroz sci-fi noćne more.
I tako je ova otkačena, još uvijek živahna ekipa nakon aklamacijama popračenog albuma „The Future Never Waits“ iz 2023 godine, snimila svoj 36 studijski album u kojem su nanovo kapitalizirali svoju lukrativnu prošlost kroz uspješan mix snažnih riffova, klavijaturskog baršuna, panoramskih vinjeta, te naravno, sijaseta zvukova s neke druge galaksije.
Od inicijalne petorke: Dave Brock (gitara, vokal, sintisajzer), Nick Turner (saksofon, flauta, vokal), Adrian Shaw (bas), Simon House (melotron, violina, sintisajzer), Robert Calver (vokal) i Simon King (bubnjevi) na ovom albumu je u svojstvu kapetana ovog još uvijek zanimljivog, kreativnog i nepotopljivog broda koji uporno nastavlja svoju Odiseju svemirskim bespućima ostao samo Dave Brock koji je u svojoj osobnoj iskaznici nagomilao već 83 godine.
Admiralski stijeg ovog albuma pripada „The Starship (One Love, One Life). Sav njihov karizmatični senzibilitet realiziran kroz jednostavne svemirske zvukove koji kao da su nastali s početka otkrivanja mogućnosti sintetizatora, Brockove solaže koje su na granici profinjenosti i agresije, sasvim catchy melodija, mantričko ponavljanje refrena One Love, One Life, zajednički su nazivnik svega poznatog iz njihovog obimnog opusa. A istovremeno to ne zvuči isprazno, nije to uporno nošenje starog odijela upravo zbog složno generirane energije kao rezultat sinergije u bendu. Možda se ta iskrenost i gušt u zajedničkom sviranju može najbolje osjetiti u odličnoj instrumentalnoj, pomalo jazzy obojanoj „Stargazers“ sa retro klavijaturama, diskretnom gitarskom pozadinom, te koja posjeduje intrigantne detalje kakve prog glazba preferira.
„What Are We Going To Do Now We're Here“ u kojoj je odličnom sexy/jazzy rolom na saxu brilijarao kao gostujući glazbenik Michal Sosna posjeduje sve elemente te njihove omađijanosti lebdećim improvizacijama. Neopterećujuća melanholija u kombinaciji s njihovim uspješnim minulim radom. Pjesma koju bih stavio uz bok jednom drugom neortodoksnom prog bendu, Van Der Graaf Generatoru.
Instrumentalna „Underwater City“ svojom se postojanom međuigrom akustične gitare i lebdećih klavijatura ugurala kao promenada između njihovih nebeskih avantura.
Inače ovaj album su svojim vokalno/instrumentalnim vještinama oblikovali: Dave Brock, Richard Chadwick (bubnjevi, vokal), Magnus Martin (gitara, klavijature), Doug MacKinnon (bas) i Timothy „Thighpaulsandra“ Lewis (klavijature, sintisajzer).
Smatram da ovaj album nije samo broj u njihovoj glazbenoj nomenklaturi, ima ovdje još uvijek pozitivnog sadržaja i naboja koji zaslužuje respekt kroz avanturističke izazove kako za publiku, tako i za njih same. Hawkwind se kroz svoju dugogodišnju karijeru i nisu previše trudili izvršiti tranziciju svojih vizija prema nekim novim granicama, iste su uvijek držali postojanim konstantama kojima su uspješno pridodavali egzotične ekstenzije i začine. Zbog toga su i opstali, kao i njihov još uvijek vitalan kult sljedbenika.
Iako netko za Hawkwind može diskretno kalkulirati da za njih Time is running out, ovaj album po mom skromnom mišljenju pokazuje njihovu glazbenu neuništivost, još uvijek izraženu prkosnu sposobnost pisanja dobrog materijala.
Preporuka: Poslušajte ovaj album, sigurno nećete pogrješiti.
Đorđe Škarica
/
