Review
Mislim da na ovim prostorima nema osobe koja nije čula za Psihomodo Pop. Teško je reći išta novo o jednom od najdugovječnijih bendova naših prostora. Oni su jedni od onih koji nisu imali dramatičnih prekida, odlazaka, povrataka i ostalih pojava što je nekako kao popularno u zadnjih desetak godina, osim velike tuge kada nas je Tigran prerano napustio kada se razmišljalo o raspuštanju benda. Psihići su nam uvijek tu negdje prisutni i njihove pjesme ne idu u zaborav, uvijek odani sebi i svom specifičnom stilu. Zadnji album „Digitalno nebo“ upoznali smo 2019. godine, dvije godine nakon što je bend iznenada ostao bez prerano preminulog Tigrana. Ipak, pjesme su bile snimljene za njegova života i tako je Tigran ostao dio i tog zadnjeg jedanaestog studijskog albuma. Tijekom 2018. godine bendu se pridružuje Tin Ostreš na bubnjevima i nastavljaju dalje u svom jedinstvenom, ako smijem tako reći blesavom, stilu kakvi jesu. Tako smo evo dočekali i dvanaesti album pod nazivom „Vjerujem u čuda“ nazvan prema istoimenoj pjesmi koja se nalazi na albumu. Album sadrži deset novih pjesama od kojih je za sad kao singl izašla stvar „Dižeš me“. Definitivno su ostali vjerni svom prepoznatljivom stilu što glazbom što tekstovima. Pjesme su ujednačene, nema velikih odskakanja, tekstovi zanimljivi i u nekim trenucima humoristični.
Na prvo me slušanje „Dižeš me“ bacila jedno dvadeset godina unatrag kada sam u ruke primila knjigu „Topli zrak“ Davora Slamniga. Naime Gobac pjeva „..dižeš me kao topli zrak…“, a za one koji ne znaju upravo je Gobac autor omota te knjige. Eto možda nekome info zatreba u nekom kvizu. Osim te asocijacije pjesma je baš prava ljubavna, puna poljubaca na milion milja nadmorske visine. Sve pjesme pričaju neku pričicu, neke su ozbiljne, ali na neke se stvarno moraš nasmijati. „Vjerujem u čuda“ mi je legla na prvu i definitivno mi je favorit, jer kao da je za mene pisana, pa kaže: “…znam da si klinički luda, ali ja vjerujem u čuda…“, eto za sve nas ludare koje ipak netko voli. Osim teksta melodija kao da je izašla iz filma „Footloose“, totalna zaraza koja ne izlazi iz glave. „I to je OK!“ spominje LGBT tematiku i na zanimljiv ju način opisuje, ali najvažnije je da je to OK. S druge pak strane, pjesma „To nije OK!“ govori o okrutnosti kraja ljubavne veze jer ona je OK, dok on pati, što nikako nije OK. „Mobitel“ se dotakao današnjeg prokletstva mobitela koji nam ne daju više ni minutu mira i odvlače svu pozornost od stvarnog svijeta, e pa stvarno je u pravu. „Mačke“, evo ne znam, smijala sam se kroz cijelu pjesmu. Ukoliko ne postoji neki preneseni smisao pjesme onda je ovo jedna cool rock mačja pjesma.
Namjerno neću sve o svakoj pjesmi, osim ovih koje su me dobile na prvu, jer se ovaj album mora poslušati. Psihomodo pop nema promašaja u glazbenom stvaranju i puno je njihovih pjesama ostalo uklesano zauvijek u glazbeni svijet gdje će dočekati puno novih generacija. Možda ove neće premašiti „Fridu“, recimo, ali će zasigurno biti rado slušane među njihovim štovateljima, ali i puno šire. Do sada niti jedan njihov album nije loše dočekan od publike i kritike, oni su jednostavno takvi. Kad radiš nešto što voliš, ne forsiraš, ideš na svom valu koji te nosi, pa onda ne možeš fulati. Volimo taj Psihomodo Pop val i želimo se svi još dugo voziti na njemu. Bravo dečki, još jedan super uradak.
Maja Knepr Šegina
« Digitalno nebo 
