Review
Nova romantika i grupa Spandau Ballet dio su ostavštine koja su nam 1980-te godine podarile i bilo je neočekivano kad se ta ista grupa potkraj 2009. ponovno okupila. S novim album Once More napravili su sintezu starih i novih pjesama čime su pokazali svojoj staroj, ali i novoj publici da je vrijeme, što se tiče pjevačkih i sviralačkih mogućnosti, još uvijek na njihovoj strani.
Za one nešto mlađe koji su krajem osamdesetih/početkom devedesetih tek započeli sa svojim prvim koracima, grupa Spandau ballet bila je, uz grupe kao što su Duran Duran ili Human League, jedan od najznačajnijih predstavnika stila new romanticism tj. nove romantike. Predstavnici ovoga stila oslonili su se u svojem vizualnom i glazbenom dijelu na ostavštinu novoga vala te su stvorili ponešto drugčiju sintentiziranu, plesnu glazbu s prevladavajućim sintetskim i naglašenim zvukovima ritma, u kojem mu prevladavale ljubavne pjesme i glamur. Kako su se 1980-te približile svojem kraju, tako je i nova romantika počela sve manje dominirati, da bi početkom devedesetih bila u potpunosti potisnuta. Danas, pojam retromanija je toliko sveprisutan da nas ne treba čuditi ponovno okupljanje starih grupa ili pak re-izdanja kultnih albuma.
Ovaj trend popratila je i grupa Spandau ballet kako bi još jednom ili ti Once more prikazala svoju glazbenu ostavštinu koja i nije za odbaciti.
Novi album može se uzeti uvjetno da je nov novcat jer su samo dvije pjesme (Once More te Love is All) novonastale, dok su ostale akustične reinterpretacije starih. Iako novi zvuk davnih hitova, kao što su Gold, True, Only When You Leave, daje pjesmama jednu novu svježinu i uklapa ih u današnje vrijeme, nažalost dio osobnosti istih se izgubio. Taj gubitak najviše se osjeti u Hadleyjevim vokalnim dionicama koje više nisu toliko raspjevane u visokim oktavama, već se ipak zadržao u nešto primjerenoj srednjoj lagi. Također, prearanžiranje nekih pjesama, posebice promjena ritma u pjesamama I'll Fly For You (u bossa nova maniri), usporavanje tempa kod Through The Barricades, dovelo je do gubitka onog karakterističnog energičnog i sintetičnog beata i zvuka toliko karakterističnog za te pjesme.
Pohvala ipak ima. Grupa Spandau Ballet pokazuje da ih je vrijeme njegovalo. Glas Tonyja Hadleyja nije atrofirao tokom vremena, niti su i sviralačke sposobnosti ostatka grupe.
U iščekivanju subotnjeg koncerta te u nadi da ću ipak čuti izvorne pjesme, a ne akustične preradbe, nadam se da ćemo još jednom biti uronjeni u njihovu glazbenu prošlost.
Nina Šala
/
