Review
Punk kao pokret danas, pretpostavljam, i oni koji ga najmanje vole barem uvažavaju kao iznimno značajnu epizodu u razvoju pop kulture. Ja ga osobno držim najvažnijim događajem koji je zadesio pop glazbu od pojave Elvisa, odnosno evolucije rythm 'n' bluesa u rock 'n' roll, do Nirvane, odnosno, konačnog brisanja granica između mainstreama i alternative do kojeg je njihov kratak opus doveo. Punk je nastao iz nužnosti, iz gole logike, kao radikalan zaokret prema sirovoj jednostavnosti i demistifikaciji pozicije izvođača na bini. Bila je to druga polovica sedamdesetih – hipijevština je doživjela neslavni kraj i postala ne mnogo više od karikature, a poze mnogih tadašnjih velikih rock bendova bile su više nego samodopadne i sve udaljenije od prosječnog pop konzumenta. Da se ne bi zagubio u svom sivom naličju, rock se morao vratiti, morao je opet biti jednostavan, pristupačan i direktan i odatle punk.
Nadam se da je cijeli ovaj uvod, zapravo ,suvišan, odnosno, itekako poznato gradivo za prosječnog posjetitelja SoundGuardiana, ali morao sam istaknuti značaj same materije knjige Phila Strongmana i, samim time, njezinu očekivanu težinu. Jer, kad se nešto zove "Povijest punka", za očekivati je da bude poprilično kalorično i dobro potkrijepljeno štivo. Koliko god obilovalo zanimljivim podacima, manje i više poznatim događajima, kao i podcrtanim kontekstom u kojem je cijela pankerska priča stasavala, Strongmanova knjiga tu težinu u konačnici ipak nema.
Phil Strongman bio je sudionik zbivanja londonske druge polovice sedamdesetih, dakle, čovjek je s lica mjesta, što se itekako osjeti dok se s lakoćom prelazi preko tristotinjak stranica njegove "povijesti punka". To se osjeti čak prije u apsolutno nekritičnom, dakle, idolopoklonskom pristupu tematici, nego u neminovnom prebacivanju težišta na britansku scenu (ovo potonje nije toliko ni čudno, pošto je punk u svojoj finalnoj, "punoj" varijanti i bljesnuo upravo na Otoku). Osjeti se to, na žalost, i u samoj spisateljskoj tehnici, koja je ujedno i najtanji element knjige. Naime, u žaru pripovijedanja o zbivanjima i likovima koji su mu očito obilježili život i postali neka vrst opsesije, Strongman kao da se gubi, poput početnika koji ne zna kako kontrolirati svoj "alat", pa se naracija počesto čini raspršenom i nasumično razbacanom po listovima popunjenim uglavnom hvalospjevima.
Svi mi koji smo voljeli ili još uvijek gajimo neke nježne emocije prema punk-rocku, pretpostavljam, imamo svoje junake. Meni su osobno u najugodnijem sjećanju prvenstveno ostala imena koja su postavila temelje, odnosno, utrla put eksploziji ili žanrovski bila tek nadomak same srži, kao Velvet Underground, Patti Smith ili Television (štoviše, i dan danas ih rado i dosta često slušam – albumi "The Velvet Underground & Nico", "Horses" i "Marquee Moon" zlatni su, esencijalni albumi rocka) i dio Strongmanove knjige koji se bavi njima svakako mi je najdraži. Autor je priču – doduše, opravdano, ili bar nediskutabilno – odlučio bazirati na Sex Pistolsima, koji po marketinškim aspektima i jesu perjanice punk scene. Vidljivo već samim pogledom na knjigu, od naslova "Pretty Vacant" do letimičnog pregleda sadržaja, slavni bend poslužio je kao glavni lik, stereotip i metafora cijelog žanra u štivu koje je trebalo prepričati sve. Tu je, zbog Strongmanova ne osobito vještog pera, nastao niz narativnih skokova koji i nisu posebno logični ili razumljivi, osobito onim čitateljima koji nisu toliko upoznati s materijom. Tako je krajnji dojam kao da je pisac zapeo u sredini, neodlučan između prepričavanja karijere jednoga benda i povijesti cijelog pokreta (i sam dupli naziv to sugerira).
Odsutnost kritičnosti, dakle, isključivo pozitivistički, afirmativni pristup temi, sladak je, koliko u krajnjoj liniji štetan. Fanovsku zanesenost umnogome preferiram, ali u složenijim i zahtjevnijim, ambicioznim formama kao što je ova, to svakako ne ide na ruku sadržaju. Koplja će se ionako još dugo lomiti oko pitanja tipa, Pistolsi ili Clash, jesu li Sex Pistols skupina huligana s dobrim producentom ili istinski rock revolucionari, je li Malcolm McLaren iskrena punk ikona ili samo vješt manipulator u trci za cool zaradom i slična, dok god se bude slušao rock...
Napisano jednostavnim, pristupačnim jezikom i s obiljem referenci, Strongmanovo štivo će usprkos svim manjkavostima, ljubitelji punka čitati u dahu. Tako sam ga većim dijelom čitao i ja, čak i kad me "upilio" predetaljnim praćenjem McLarenove životne priče i nekim ne toliko bitnim epizodama iz ranih dana Pistolsa (a The Clash su, primjerice, obrađeni poprilično nemarno), međutim, zaklapanjem knjige ostaje naprosto previše malih upitnika kojih jedna "povijest" ne bi smjela ostaviti. Je li se to moglo izbjeći manje kronološkim, a više pojedinačno biografskim praćenjem tematike, jačim zaoštravanjem fokusa ili, pak, njegovim dodatnim širenjem, diskutabilno je, kao što bi se sad dalo raspravljati koliko je punk estetici baš i primjerena ovakva svojevrsna stilska neurednost. Ja "Pretty Vacant – Povijest punka" preporučujem prvenstveno zaljubljenicima u punk i nostalgičarima koji imaju predznanje, a ostalima samo ako su spremni još dodatno istraživati.
Toni Matošin
