Review
Sve što trebam u životu je malo ljubavi da otjeram bol, kao mantru pjeva Jason Pierce ili Svemirac J. na samom početku svog jezivo potresnog psihodeličnog gospel-rock manifesta. Možda i nema plodnijeg trenutka za stvaranje remek-djela od friškog raspada važne ljubavne veze. Pošto smo muškarci i ja i siroti Jason, prići ću s te spolne strane, pa reći da, kad te napuca ženska, a senzibilni si kreativac, postaješ kišom zasuta zemlja iz koje proklijaju najsočnije voćke. Tužno bijesne i bijesno tužne, možda i preuvjerljivo depresivne u svojoj autentičnosti, pa tako i s tendencijom da konzumenta gurnu u slično stanje uma, tijela i duha. Emotivne bombe podešene bez ikakve kontrole, zadrške ili kalkulacije. "Ladies and Gentlemen We Are Floating in Space" baš je takva, dvanaestodjelna, nepatvorena, nevjerojatno uvjerljiva bomba, voćka ili kako je god želimo nazvati. Jason pati (ili je bar tada patio) i cijeli svemir čuje njegov nemir. Jer on to zna obznaniti. Itekako zna.
Nije pritom posao tek svijetu objaviti kako si tužan, sjeban, ostavljen na milost i nemilost vlastitim demonima i kako sad ne znaš što bi od sebe osim, eto, govorio svima da ti je loše. Presudno je znati kanalizirati tu bujicu koja srlja iz duševnom težinom opterećene nutrine, iskreno se rastvoriti kao žensko spolovilo pred koitus, da baš svatko dobronamjeran može sagledati sve bolesti koje su se nataložile unutra i dobiti širu sliku, prenosivu poput najfinije metafore na svakog ponaosob, ovisno o senzibilitetu, zanimacijama, preokupacijama, inteligenciji i širini percepcije. Ne, dakle, samo prenijeti svoje lavine na drugoga, već natjerati druge da nađu i djeliće sebe u njima, da prepoznaju bar jednu univerzalnu ljudsku emociju, situaciju, bol u toj jednoj, autentičnoj priči. Silovitost emocija u tim prijelomnim životnim trenutcima već sama po sebi garantira intenzivnost doživljaja. U to je područje Jason Pierce odlebdio s jasno nejasnim koordinatama, obilno potpomognut heroinom i svom silom glazbenika koji su morali izvesti gusti soundtrack njegova putovanja kroz bestežinski prostor ljubavne boli.
A kakav je to svemir u koji se otisneš kad doznaš da ti je dugogodišnja djevojka već neko vrijeme ne samo tuđa ljubavnica, već i supruga? A glazbenik si i ona sve to vrijeme svira klavijature u tvom bendu? Čak se za istim klavijaturama otisne s tobom u taj svemir (i onda ga, po svršetku izrade sountracka, ipak napusti, konačno)?
Sve što trebam u životu je malo ljubavi da otjeram bol, dakle... Na repetitivnoj podlozi kakvu Spiritualized, odnosno, naš siroti svemirac, inače voli, rađa se nešto poput molitve, čije se strofe pretaču jedna u drugu poput vodopada, neprestano se miješajući u zajedničkom plovu nečim što tek najavljuje pravu buru ustreptalih osjećaja. I da, iz meditativnog, koliko i uznemirujućeg uvoda, čak pomalo nespretno, rađa se kovitlac rocka, gospela i svemirskog bluesa – Mali Johnny tužan i sjeban, prvo je skočio pa onda pogledao, izlazi poput artikuliranog bijesa iz Jasonovih usta, trenutak prije nego što će pozvati come together. I već u sljedećoj etapi poslušati malo bolje otkucaje vlastitog srca, koje kao da pumpa nešto više od krvi.
Mislim da sam zaljubljen (vjerojatno samo gladan), mislim da sam tvoj prijatelj (vjerojatno samo usamljen)... U osmominutnoj "I Think I'm in Love", tijelo već jasno detektira uljeze u sebi, pošast koja nije samo heroin upravo ubrizgan u ruku da dočara toplinu sunca i mjeseca. Ako je "... And Justice for All" Metallice čista, hladna matematika, na trećoj pjesmi već je posve jasno da je "Ladies and Gentlemen We Are Floating in Space" matematika sirovih emocija, mjerena pulsem.
Ne znam što raditi sa sobom, jer sve svoje vrijeme bio sam s tobom... Ljubavni gubitak je baš to, sraz sublimne tuge u najnježnijoj melodiji s nekontroliranom bukom gonjenom anđelima bijesa. "All of My Thoughts" tom svojom zvučnom dualnošću najavljuje tako sve neurotičnije sprintove u zaglušujuće tame urušavajućeg labirinta ranjene duše. I kad zasjaš, znaš da odnosiš ogroman dio mene... Da, jedna će strana u tom neminovnom raspadu ljubavi zasjati novim sjajem, dok će druga privremeno gasnuti kao kolapsirajuća zvijezda. "Stay With Me" tako doslovce lebdi kao kozmička uspavanka bez namjere, zapravo, da ikoga uspava, rasteći u distorziji do nabrijane "Electricity".
Brzo vozim sam, srest ćemo se na jednosmjernoj cesti... Na gubitak, tijelo će pokušati naći nadomjestak i sve najednom pršti energijom koja ipak ima mračan sjaj i prijeti produbljenjem tragedije. Kad nisam s njom, nisam baš sasvim svoj, reći će Jason u "Home of the Brave", a već u sljedećoj strofi ponovno se pokušati objasniti u svim negacijama i njihovim negacijama: Čak mi ne nedostaješ, ali to je zato što sam sjeban, što će pak dovesti do rastakanja melodija i kratke kozmičke kakofonije u košmarnom četverominutnom instrumentalu "The Individual". Tu kao da se težina iz nutrine izvija iz sebe i traži vulkan kroz koji će probiti u punoj erupciji te ostaviti tijelu dvije opcije – da totalno presahne ili da se uzdigne iz tragedije u novi, možda i jači entitet.
Iako imam slomljeno srce, prezauzet sam biti slomljena srca... I evo sjebanog pripovjedača u prvom ozbiljnijem naporu da se otrgne potonuću u bijedu. Jer, pravo na tugu je univerzalno i neotuđivo, a ona nas čini krvavijima, pa i življima, koliko god to kontradiktorno može zvučati. I sve vrijeme plačem, ali moram to prekriti osmijehom, iznosi se na nježnoj, gudačima podignutoj melodiji nova emocija i put u nepredvidivu budućnost. "Broken Heart" je i samim tim vjerojatno najljepša pjesma na albumu, baš jer je najogoljenije iskrena, topla i nježna u svojoj ljekovitoj naravi.
"No God Only Religion" drugi je instrumental na albumu, koji podiže nove prašine i kao da govori da nije sve tako jednostavno, da treba vremena i novih raskrižja za potpuni oporavak, možda još bar nekoliko krivih putova, što namjerno, što nenamjerno odabranih, što duhovnih, što čisto fizičkih. I kao da nema kraja, "Cool Waves" se obrušava iz zvučnika novim supersoničnim ljepotama najljepšeg gospela i simfonijskih orkestara. Ne mislim da plačeš, ali ima suza u tvojim očima; ako moraš otići, moraš otići... Nema ljepše unutarnje pomirbe od ovako lijepo upakirane, od nježnosti lirike do intimne grandioznosti glazbene podloge građene na čistom gospelu.
Završna sedamnaestominutna "Cop Shoot Cop" ponaša se kao bezobrazni odmetnik s mjesta gdje se dotiču autorova svijest i podsvijest, odnosno, pomirenje i stalni nemir, neprestano mutirajući, odbijajući završiti priču. Samo da ne završi s točkom, kao da želi reći. Jer, nijedna priča nema pravi početak, kao ni kraj. Hej, čovječe, rupa je u mom razumu koju moram zatvoriti, jer sva moja ljubav umrla je ni za što, pretpostavljam... Nepotrebno? Apsolutno ne! Pažljivim iščitavanjem, jasno je da je ovo i najlogičniji finale ovakvog albuma, složeno po strukturi, rastreseno u koordinatama zvuka i otvoreno svim varijantama namečućih epiloga.
Dame i gospodo, otplutali smo svemirom bar na sedamdeset minuta. Sedamdeset minuta koje Jason Pierce zove tabletom (album je popraćen omotom koji nalikuje uputama za korištenje lijeka, odnosno, tablete, odnosno, samog CD-a). Sedamdeset minuta koje hvataju za ovratnik i drmaju dok ih ne upijete svakom sekundom. Terapija ili otrov za dušu, odgovor će ovisiti o svakom ponaosob. Tuga, bijes i bol rasuta po albumu ima težinu generacijske bitnosti i time je učinak dalekosežniji i dugotrajniji. Mogu to reći nakon toliko godina druženja bez predrasuda i bez proračunate analitičnosti.
Ah, da, o bendu Spiritualized nekom drugom prilikom (možete se dotada informirati po hladnim bespućima interneta), ako je to trenutno uopće važno.
Toni Matošin
