Generals

Review

U listopadu 1963. razvikani američki umjetnik Richard Avedon fotografirao je grupni portret članica udruge Daughters of the American Revolution koja okuplja direktne ženske potomke najpoznatijih američkih revolucionara, osnivača Sjedinjenih Američkih Država. Fotografiju The Generals of the Daughters of the American Revolution možete vidjeti na ovom linku. Već na prvi pogled je jasno da ove starije žene ne izgledaju nimalo revolucionarno. Dapače, izgledaju hladno, rezervirano i elistički. Upravo u tom smjeru je i išla ironija te fotografije.

2010. godine istu je fotografiju vidjela i Laura Burhenn, prvo ime iza multiinstrumentalnog projekta The Mynabirds i ostala neugodno iznenađena. Zar kćeri američkih revolucionara, one od kojih se očekuje da povedu pobunu sad kad je najviše potrebna, izgledaju tako? Dubljim razmišljanjima zaključila je da ne možemo po inerciji prepustiti drugim ljudima (kakvog god oni porijekla bili) da vode revoluciju za nas i da promjene dolaze od nas samih, svakog malog čovjeka pojedinačno. Svoje misli je pretočila u album Generals. Nažalost, pri tome je vlastiti koncept promašila koliko je dugačka i široka.

Da se razumijemo, revolucija je potrebna. Dok neoliberalna politika bogatstvo donosi isključivo najbogatijima, nemiri svih ostalih ključaju. Potrebni su glasovi koji će uobličiti te nemire i povesti ih prema konačnom cilju. Dakle, sve nemirne kakvog god oni društvenog porijekla i obrazovanja bili. Laura Burhenn se obraća isključivo hipsterskoj eliti koja sluša indie glazbu. Njene poruke su zakučaste, pune metafora, traže golemo predznanje iz povijesti i književnosti (u refrenu Body of Work citira ni manje ni više nego Sartrea) i teško da će se kroz te pjesme itko izuzev umjetnički obrazovanih intelektualaca osjetiti pozvanim na borbu.

Što je promašila tekstom, Burhenn je pokušala nadoknaditi glazbom. Vokalom podsjećajući na Florence Welch, a aranžmanima na Bat for Lashes, Laura Burhenn je publiku pokušala privući nešto plesnijim ritmovima. No, to je također promašaj svoje vrste. Plesna glazba služi prvenstveno tome da se uz nju pleše pri čemu je tekst manje važan. Iznimke koje sačinjavaju Generals potvrđuju pravilo – hoće li itko na plesnom podiju promišljati o tome što im filozofi u refrenu žele reći?

Ovaj album je zato najbolji kada se smire strasti. Poruka kojom se otvara i zatvara album – I'll give it all for the legacy of love – je jednostavna i snažna, a središnja Mightier than the Sword je remek-djelo upravo zbog svoje univerzalne poruke ohrabrenja. Da su sve poruke ovog albuma takve, jednostavne i čiste, možda bi se povela i neka revolucija. No, Generals će postati upravo ono od čeg najviše bježi – tema razgovora salonskih liberala.

Ivan Glazer