{mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2009/02/17/flamingc.jpg, images/SGrecenzije/2009/02/17/flamingcm.jpg, The Flaming Lips - Christmas On Mars, Left} Vjerujem da su čak manje od bilo koga drugoga sredinom osamdesetih vjerovali dokud bi ih njihova uvijek uvrnuta muzika mogla dovesti. The Flaming Lips su tada bili, po riječima samog Waynea Coynea, inače, alfe i omege banda, tek netalentirana, neiskusna, siromašna punk-rock grupa prijatelja, snimali su albume s vrlo prosječnim, nerijetko i lošim materijalom koji se oslanjao podjednako na punk, klasični rock i new wave, te se pritom dobro drogirali. No, kako se priča razvijala, zvuk kristalizirao, a produkcija podebljavala, postajalo je sve očitije svakome tko je imao uši i malo strpljenja da je ovdje riječ o opako čudnoj rock-zvjerki, kakvoj je projekt tipa Christmas on Mars bio logični novomilenijski razvoj događaja.

Društvo iz Oklahome je strpljivo i neopterećeno krčilo svoj put ka vlastitom cjelovečernjem znanstveno-fantastičnom filmu. Nakon niza odličnih, prilično bučnih psihodeličnih albuma nazivanih za njih uobičajeno bizarnim naslovima tipa In a Priest Driven Ambulance ili Hit to Death in the Future Head, kreativni je zamah dobio novu dimenziju četverostrukim albumom Zaireeka, kojeg se u integralnom obliku može poslušati samo ako sva četiri CD-a pustite istovremeno na četiri različita uređaja.

I dok su se mnogi poznanici već pitali za mentalno stanje kreativnog pokretača banda Waynea Coynea, u njegovoj kuhinji pripremalo se nešto što će postati esencijalno djelo suvremene muzike. The Soft Bulletin iz 1999. je konačno dokazao i zadnjim nevjernim Tomama da je bend, koji je naziv, kako legenda kaže, dobio po Coyneovom snu u kojem je sanjao kako ga na stražnjem sjedalu auta ljubi Djevica Marija, jedan od najvećih bendova koje je Amerika iznjedrila. Bučna psihodelija ustupila je mjesto spretno orkestriranim melodijama i temama koje su prizivale znanstvenu fantastiku pedesetih. Tim su smjerom i nastavili dvama nasljednicima, jednim vrlo dobrim i jednim zabrinjavajuće osrednjim, započevši istovremeno, točnije 2001, rad na filmu Christmas on Mars.

Ono što sumira Coyneov rukopis u nekoliko riječi su humanizam pomiješan s bizarnom maštom, te istančan osjećaj za dobru melodiju, odnosno, pjesmu. Svoje SF- fantazije, koje su, zapravo, bile minijaturne humanističke parabole, društvance je pretočilo u dugi niz sjajnih pjesama, a taj se razuzdani kreativni zamah naprosto morao transmedijski širiti dalje. Poznavajući rad The Flaming Lips, mogu reći da film – i to upravo ovakav – nije apsolutno nikakvo iznenađenje. Christmas on Mars je, poslije gotovo punih sedam godina rada na njemu, napokon ugledao svjetlo dana na Sasquatch! Music Festivalu krajem svibnja prošle godine. Naravno, i soundtrack je bio neminovan.

{mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2009/02/17/flaming.jpg, images/SGrecenzije/2009/02/17/flamingm.jpg, The Flaming Lips, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)

Coyne film opisuje kao križanac Lynchova Eraserhead i Jarmuschova Mrtvog čovjeka s fantastično-svemirskim aspektima Čarobnjaka iz Oza i 2001: Odiseje u svemiru, a radnja je smještena na Mars, kako sam naslov sugerira, na prvi Božić novoosnovane zemaljske kolonije. Na nesreću prvih kolonizatora Marsa, projekt je na pola puta propao i ostali su prepušteni samima sebi i svom novom domu.

Film prati napore glavnog lika Majora Syrtisa (glumi ga član banda, multiinstrumentalist Steven Drozd) da, kao moralni potisak demoraliziranoj zajednici, organizira proslavu prvog Božića na Marsu, kroz rođenje prve bebe na crvenom planetu. Porod će biti, uz posebnu tehnologiju, tempiran na samu ponoć, što bi simbolički označilo početak nove civilizacije, i to, kako Coyne objašnjava, znanstvenim, a ne religijskim idejnim rješenjem. U cijeloj priči značajnu ulogu igra Marsovac kojeg glumi sam Coyne, a za kojeg svi misle da je tek još jedan luđak, koji je, eto, igrom slučaja, pozelenio. Marsovac će se pokazati glavnim Syrtisevim pomagačem, koji će u cijeloj zavrzlami u zadnji čas zamijeniti Djeda Mraza, koji je počinio samoubojstvo. Suludo? Svakako na prvo uho ili oko i jest, ali tako je i s bilo kojim od regularnih albuma The Flaming Lips. Pod slojem svog tog pozitivnog ludila opet buja Coyneov humanizam kao osnovna pokretačka snaga.

Film je, naravno, amaterski, sniman s ograničenim financijskim sredstvima i s članovima benda i nekolicinom prijatelja kao glumcima, pa se kao još jedna referenca javlja i Ed Wood i njegov "zloglasni" Plan 9 from Outer Space. Međutim, koliko je god cijeli projekt nastao kao zabavna igra, toliko je i očito da je u pitanju ozbiljan film, važan svojim autorima kao regularan album, ako ne i više. Snimanje muzike za film tako je bilo vrlo ozbiljan rad, kojim The Flaming Lips nisu podilazili nikom.

CD Christmas on Mars, izdan odvojeno, ali i u paketu zajedno s DVD-om, punokrvni je soundtrack bez singl materijala, posebno dodavanih pjesama za šire tržište i slično. Dvanaest instrumentala nijemo prepričavaju Coyneovu priču poput orkestra okupljenog za muzičku podlogu "Zabranjenog planeta", pa prebačenog u 2008. u suvremeni studio gdje ih čeka Dave Fridmann. Da, otprilike tako zvuči najnoviji rad The Flaming Lips, kao takav ipak tek poveznica posljednjeg regularnog albuma At War with the Mystics, na kojem je pozitivno ludilo benda postalo možda malo suviše samodopadno, i budućeg, nadajmo se, boljeg domaćeg rada.

Dvije su skladbe – The Gleaming Armament of Marching Genitalia i Space Bible with Volume Lumps – prethodno izašle kao B-strane, samo pod drugim nazivima (prva je bila Protonilus Death March, a druga Syrtis Major), dok je ostatak stasavao usko uz snimanje filma. Nešto više od pola sata muzike činit će vam se čudnim i sporoprohodnim, zatim i odveć "instrumentalnim" a bez pamtljive melodije, ali u pitanju je više nego pošten i istovremeno srčan posao, logičan produkt benda koji je odavno nadišao okvire "rock-grupe" ili bilo kakve grupe.

The Flaming Lips su skupinica nevjerojatno maštovitih i kreativno nesputanih freakova od kojih teško da ćete naći pozitivnije. Pritom su i – nadasve – humanisti i spretni muzičari koji će svakim novim djelom ići korak dalje, ako već ne nužno nabolje (a koliko se i može ići bolje od The Soft Bulletin?!). Christmas on Marskao film dođe im kao svojevrsna kruna karijere. Kao soundtrack, to je kratki nadrealni doživljaj u dvanaest etapa kojeg su kad-tad morali snimiti. Više nego dovoljno dok iščekujemo novi album jednog od ponajboljih suvremenih bendova.

Wayne Coyne o Christmas on Mars - Video
{myspace}50406032{/myspace}
Osobna karta albuma