U širokoj lepezi koncertne ponude, hladne i studene prve prosinačke subote u Zagrebu, Natali Dizdar održala je svoj prvi samostalni koncert u klubu Boogaloo. Premda, kako je Natali sama izjavila, često je ona dolazila u ovaj klub, ali na partije, koji su i danas čini se core-business tog kluba.
Najveći dio publike bio je unutra već oko 21:30, vjerojatno zbog hladnoće, ali se na dolazak zvijezde čekalo do pola 11. Ovo zvijezde može se shvatiti skoro doslovno, Natali je bukvalno isijavala u toj zlatnoj haljini. Koncert je zamišljen kao promocija odličnog singla „Nećeš me, zar ne?“, koji se bez prestanka cijele večeri vrtio na platnu u lobiju. Upravo s njime, Natali je otvorila svoju set listu. Međutim, nešto je čudno bilo u tom zvuku. Nikako nije postignut kulerski i ležerni sound studijske snimke. Naspram cosy & smothly Natali dobili smo neki čudan i tmasti zvuk koji nas je pratio tijekom cijelog koncerta. I sama Natali je često s pozornice blendala toncu, kojeg kroz mrak baš i nije vidjela, da malo popravi zvučnu kulisu, ali tonac se nije dao. Zvuk je dominantno bio predodređen za gitare, što je imalo smisla u pjesmama koje koriste efektni twang, no u ostatku pjesama nerijetko bi dolazilo do mikrofonije i kvarenja ugođaja. A kada se tome pridoda i smotani mali od rasvjete koji se također nije iskazao, stvarno ti dođe da ih zamijeniš gorim.
Kako Natali u svojoj, sad već dosta dugoj karijeri, ima samo tri studijska albuma, izvela je skoro u cijelosti posljednji „Iluzije“, koji bez problema spada u vrh glazbenih ostvarenja godine na izmaku. A kada je najavila staru „Rudi“ s prvog albumna, i sama je dala do znanja da je to bilo tako davno da se toga više nitko ni ne sjeća. Publika je tijekom koncerta cijelo vrijeme dobro reagirala i pratila pjesme od kojih je većina znala riječi, no najjači odziv dogodio se na „Osloni se na mene“. Kada nakon toga u nizu krenu „Grijeh“ i „Stop“ koje su same po sebi tip-top stvari, imamo razdoblje koje možemo nazvati vrhuncem koncerta. A zapravo je svaki put bilo dojmljivo kada bi se naelektriziranom Mirčeti pridružio poluakustični Miholjević na gitari. I naravno svaki put kad Natali lamata mikrofonom oko usta dok izvodi vokalne efekte.
Nakon „Ne daj“ ekipa nam se nakratko zahvalila, da bi već u sljedećem trenutku na pozornicu izašla zvijezda te u pratnji Hrvoja Klemenčića (Porto Morto) na klavijaturama izvela svoju obradu grupe Blur „Out of time“, koja također čini dio „Iluzija“. Potom slijedi najava sljedećeg singla s Iluzija, „Krenimo nekamo“ i konačno zatvaranje uz plesnu „Pills“. Njezin tekst na engleskom kojeg je po vlastitom priznanju napisala u dvadesetak minuta, i koji se lijepo slaže na glazbu „Nećeš me, zar ne“. Počelo je kako je i završilo.
Natali je u svemu plivala odlično. I da nije veliki je vokal domaće scene, uvijek je šteta kad zvuk ne bude na razini onog što bi trebao biti standard. Tim više i za njezinu izvedbu. Nadam se da je na onim partijima zvuk jasniji i čišći. U potrazi za kristalnim zvukom očekujem sljedeći koncert Natali Dizdar.
