Roger Waters trenutno obilazi Europu na svojoj sedmoj koncertnoj turneji otkako je napustio "Pink Floyde". Za razliku od prošle dvije turneje u kojima je tri puta posjetio Hrvatsku, dva puta Zagreb i jednom Split, na ovoj je turneji mimoišao Hrvatsku, pa smo se morali zaputiti izvan granice, koje na sreću više fizički nema. Izbor je iz praktičnih razloga pao na najbliže mjesto kroz koje turneja prolazi, a to je Budimpešta.
Toga dana, 23. travnja, posrećilo nam se i lijepo sunčano vedro nebo, pa smo vrijeme do početka koncerta mogli iskoristiti u šetnji velikim parkom u blizini sportske dvorane MVM Dome, gdje se koncert održavao, otvorene prije oko godinu i po dana, obnavljajući sjećanja na ranije turneje Rogera Watersa. Svaka od njih traje godinama i uglavnom ne korespondira s objavljivanjem novih albuma. Na koncerte Rogera Watersa ne ide se da bi se čule nove pjesme izvedene uživo već da se s njim dožive "bliski susreti treće vrste". Originalna maštovita tehnička rješenja koja prate svaki novi projekt Rogera Watersa izazivaju posebno iščekivanje. Ne radi se samo o posebnim vizualnim efektima u obliku projekcija na ekranima enormnih dimenzija, već i o trodimenzionalnim, poput različitih letećih objekata, uz neizostavnu leteću svinju, pa sve do laserima "iscrtanim" objektima u prostoru. Kako tehnologija napreduje, Waters sve lakše ostvaruje svoje maštovite zamisli. Tako su zvučnici sve neupadljiviji, a zvuk sve bolji i ravnomjernije raspoređen po dvorani, omiljene groteskne divovske leteće figure ne moraju se više vući po sajlama, već slobodno lete i manevriraju prostorom zahvaljujući razvoju tehnike dronova, a video zidovi sve su veći i sve čudnijih oblika i veličina, što ne priječi da su projekcije na njima sve kvalitetnije. Tako je Waters prije desetak godina dočekao da s tridesetak godina zadrške, uspješno, na zadovoljavajući način obiđe svijet sa svojim "građevinskim" projektom "The Wall".
Glazba čini samo jednu komponentu susreta s Watersom, ostalo je predstava, performans, s neskrivenim, čvrstim i jasnim konceptom, namjerom, svrhom i razlogom. Njegove poruke i stavovi nisu samo metaforički skriveni u poetskim tekstovima pjesama, već su eksplicitni, drski, brutalni i često bezobrazno vulgarni, naročito kad ih izriče izvan okvira pjesama. Iz turneje u turneju sve više mu nisu dovoljne samo pjesme da nam kroz njih nešto kaže, s vremenom je uvidio da ne slušamo ozbiljno ono što nam je svih ovih godina, počevši od "Pink Floyda", htio kroz pjesme reći, pa nas sada i verbalno "napada" sa svih strana, "viče" na nas pisanim porukama po ekranima, po letećoj ovci i svinji, daje nam do znanja da gubi strpljenje u čekanju da se svijet popravi, jer sve ide u pogrešnom smjeru.
Da će ići sve "naopako" i da predstava neće biti laka zabava, pokazalo se već na samom početku, još dok su video zidovi bili u svom početnom položaju, nisko spušteni na pozornicu koju su skrivali od cjelovitog pogleda na nju, kada smo uz apokaliptične prizore nevremena, uz grmljavinu i bljeskanje munja slušali prvu pjesmu, znatno prearanžiranu, usporenu, utišanu i ogoljelu od bravuroznih gitarističkih tonova, nekadašnju himničnu pjesmu koja se čuvala za veliko finale, "Comfortably Numb". Taj nekada as iz rukava sad je ispucan već na samom početku, u sasvim novom kontekstu. Nakon toga ispucava se odmah još jedan as iz "The Walla", "Another Brick in the Wall", s uvodnom "The Happiest Days of Our Lives", ali se video zid diže, otkriva pozornicu i nagovještava da se Waters neće ponovno skrivati iza zidova.
Čak štoviše, u daljnjem tijeku ove priredbe, Waters ponekad zaustavlja nizanje pjesama radi mirnih dugih monologa kojima nam se obraća, ponekad možda i predugih. Onaj nekad nekomunikativni Waters koji je imao averziju prema publici, pa je gradio zid između nas i sebe, sada nas okuplja kao oko logorske vatre da nam ukaže na nešto, da s nama razgovara, radi dobra za sve nas. U takvoj atmosferi izvodi jedinu novu pjesmu, "The Bar", na način kako ga do sada nismo vidjeli: šansonijerski, pjevajući uz vlastitu klavirsku pratnju.
U sumornoj atmosferi koja vlada čitavo vrijeme predstave, Waters, nepomiren s događajima u svijetu, od politike, društvenih odnosa, odnosa moćnika prema nemoćnim "ovcama", do njihovih legaliziranih zločina prema čovječanstvu, narodima, grupama i pojedincima, nižući kompilaciju pjesama iz razdoblja "Pink Floyda" i samostalne karijere, poziva nas na masovan otpor distopijskom smjeru razvoja društva. Nema nas namjeru zabavljati nego zabrinuti, ako se već do sada sami nismo zabrinuli. S Watersom nema pregovaranja, nema "nagodbe", nema "demokratske" polemike, tko se s njim ne slaže, neka odj... s njegove predstave. Važnije je s njim se slagati, nego voljeti pjesme "Pink Floyda". Uostalom, kako možemo voljeti "Pink Floyd", a ne slagati se s njegovim mišljenjem? To je jednostavno nespojivo. Onda nismo uopće shvatili "Pink Floyd".
Da bi nam pojasnio "svoj" "Pink Floyd", u toku predstave Waters nam kroz niz pjesama iz razdoblja "Pink Floyda" na video zidovima izlaže kratku povijest "Pink Floyda", kratkim tekstovima i fotografijama s početaka grupe, naglašavajući i glorificirajući važnu ulogu Syda Barretta i prijateljstvo s njim, tijekom kojega je uobličena grupa "Pink Floyd", vješto izbjegavajući i spomen na Davida Gilmoura. On je u toj priči ionako došao "kasnije", pa nije sudjelovao u stvaranju imidža i "filozofije" grupe.
"Predstave" na ovoj turneji Waters izvodi po velikim dvoranama, po arenama, kako ih običavamo nazivati, u kojima pozornicu smješta u sredinu, kao boksački ring, s efektnim velikim video zidovima iznad pozornice koji tvore križ, u čemu možemo vidjeti i neku simboliku, ali to ima i svoju praktičnost jer čitavu predstavu i sve efekte mogu ravnopravno vidjeti svi posjetitelji. Čak štoviše, što smo udaljeniji od pozornice, bolje možemo sagledati čitavu atmosferu i estetiku scene. Posjetitelji koji su poput nas stajali pored pozornice, točnije, ispod pozornice jer je visoka, čak su i propustili pravi doživljaj nekih efekata, jer na tim mjestima ponekad smo imali osjećaj da smo na nekom gradilištu, sa skelama oko nas, koje gledamo odozdo, kao voajeri koji dami zaviruju pod krinolinu, pa vide "kostur" na koji je razapeta, dok jaka laserska svjetla kojima smo bili opkoljeni šaraju u raznim smjerovima, pa gledajući ih tako iz "unutrašnjosti" slike koju tvore, ne vidimo oblike koje stvaraju na onaj način kako su to dizajneri zamislili, a koji se mogu vidjeti samo izvana i iz određene udaljenosti.
Neću opisivati tijek koncerta i prepričavati što nam je sve Waters govorio, jer bi to bilo kao da prepričavam sadržaj filma i tako u dobroj mjeri upropastim napeto gledanje onima koji ga još nisu odgledali. Pogotovo neću odavati imena ubojica koje je tijekom ovog krimića Waters otkrivao, a pazit ću i da ne otkrijem završetak. Umjesto toga mogu primijetiti odličnu organizaciju događaja u kojem nije bilo ni najmanjeg incidenta. Dojam je da smo svi bili trijezni, da se nije vidjela nijedna zapaljena cigareta bilo koje vrste, nije bilo ni daška dima, a organi reda su bili nevidljivi i nepotrebni. Kao u kazalištu.
Dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, do posljednjeg reda tribina, visoko u oblacima, kako se činilo s mjesta ispod pozornice, što znači da je bilo oko dvadeset tisuća duša, u rasponu od, pohvalno, tinejdžerske dobi do beskonačnosti. Ipak mislim da je Waters bio jedan od najstarijih među nama.
Tehnički, zvuk je, kako je to redovno u svim oblicima muziciranja "Pink Floyda", čist i jasan, snažan, dominantan, potpuno ispunjava prostor, ne zna se odakle dolazi, te je "zdravstveno" besprijekorno ispravan. To znači da ne moramo nositi čepiće za uši, nema "supersoničnog" tlaka, usprkos grmljavini munja i Watersovoj rafalnoj paljbi iz automatske puške nekoliko metara daleko od nas, te blizini zvučnika koji diskretno i jedva vidljivi vise iznad nas, nema krvarenja iz ušiju, a također niti tjedan dana gluhoće nakon koncerta. Čim izađemo iz dvorane, odmah možemo čuti cvrkut noćnih ptica iz već spomenutog obližnjeg parka i šapatom razmjenjivati dojmove s prijateljima. Kao da se ništa nije dogodilo. A to baš znači da se nešto dogodilo! Vrhunski kulturni događaj bez imalo štetnih posljedica po tijelo i duh.
Još je nešto vrijedno što se doživi na takvim koncertima. Čuju se pjesme koje se ne mogu čuti nigdje u standardnim radijskim programima, pjesme koje radijski urednici ne puštaju u eter. Nedavno je umro u Kanadi i oko nje vrlo cijenjeni kantautor i gitarist Gordon Lightfoot. Nema mnogo veze s "Pink Floydima" i Rogerom Watersom, ali ću ipak završiti s jednom njegovom primjedbom. On je još prije pedesetak godina, kad su se "Floydi" tek pojavili, već govorio da je vlasnicima radijskih postaja, reći ćemo i glazbenim urednicima, više stalo do puštanja pjesama "koje čine ljude sretnima", nego pjesama "koje tjeraju ljude na razmišljanje".
Setlista
Set 1:
Comfortably Numb (Pink Floyd song)
The Happiest Days of Our Lives (Pink Floyd song)
Another Brick in the Wall, Part 2 (Pink Floyd song)
Another Brick in the Wall, Part 3 (Pink Floyd song)
The Powers That Be
The Bravery of Being Out of Range
The Bar
Have a Cigar (Pink Floyd song)
Wish You Were Here (Pink Floyd song)
Shine On You Crazy Diamond (Parts VI-VII, V) (Pink Floyd song)
Sheep (Pink Floyd song)
Set 2:
In the Flesh (Pink Floyd song)
Run Like Hell (Pink Floyd song)
Déjà Vu
Déjà Vu (Reprise)
Is This the Life We Really Want?
Money (Pink Floyd song)
Us and Them (Pink Floyd song)
Any Colour You Like (Pink Floyd song)
Brain Damage (Pink Floyd song)
Eclipse (Pink Floyd song)
Bis
Two Suns in the Sunset (Pink Floyd song)
The Bar (Reprise)
Outside the Wall (Pink Floyd song)
