Review
Je li posljednji album mladih i perspektivnih splitskih glazbenika zaista jedan „običan i na momente dosadan“ radiofonični Déjà Vu pop/rock iz osamdesetih, kako neki smatraju?
Nonsens, jer radiofoničnost i dosada ne idu „šotobraco“ (ruku pod ruku).
Nekad je pojam radiofoničnosti ipak podrazumijevao određenu kvalitetu, koja se eto, kroz godine umnogome izgubila. Jer ono što se danas uporno potencira kroz eter nema blage veze sa kvalitetom (čast iznimkama).
Dakle, ima li u tvrdnji „obične i na momente dosadne“ glazbe mladih splićana pomalo bahate svjesne ili nesvjesne zaštite koja može predstavljati i nedostatak objektivnosti, te usputnog promoviranja neke druge lokalne glazbene scene i autora. Poplava prišivanja superlativabez čvrstog uporišta opasna je zbilja.
No, vratimo se novom albumu benda koji od svojih začetaka (a naročito s albumom „Izvedi me van“) njeguje sklonost pisanju finih, melodioznih pop/rock uradaka, uradaka koje je objektivno najteže stvarati bez upadanja u zamku redikuloznosti.
Njihovo poimanje pop/rocka stvaranog u okruženju stereotipnog dalmatinskog popa (onog drugoligaškog/trećeligaškog) koji glorificira kamen, maslinu, more, predstavlja hrabro ignoriranje istog, okretanje prema nekim potentnijim pop izvorima. S početka karijere bili su to bliski susret treće vrste u kojoj su Beatlesi sreli Kings of Leon uz primjese Nene Belana, Jure Stublića, Jurice Pađena. Ne sugeriram da Splittersi već sada spadaju u prvu ligu, za ulazak u nju trebati će još potrošiti krvi, znoja i suza – ali potencijal je tu.
Za one koji ne znaju bend sačinjavaju dva para braće: Josip Senta (bas i vokal), Petar Senta (ritam gitara i vokal), Marko Komić (solo gitara) i Antonio Komić (bubnjevi).
Za ovaj mladi bend se ne može kazati da su izgubili ideje, stvaralački snagu, nisu se pretvorili u strojeve. Igrajući se, (što je u glazbi uvijek nužno i poželjno) u „Neke Riječi“ uspješno su (makar po meni) spojili Floydovske gitare sa Moody Bluesovskim melodijama, dok se u „Još sam tvoj“, i „Izgubljeni Grad“ vuku pozitivni tragovi utjecaja Kings of Leon.
Na albumu je uvrštena „Lost And Found“ (izgubljena pjesma iz kajdanke Lennon-McCartney haha) njihov pokušaj proboja na međunarodno tržište, nastala u suradnji sa Branimirom Mihaljevićem i Nevenom Kolarićem kao autorima iste, pjesma kao stvorena za njihov glazbeni svjetonazor.
„Svjetlost“ me apsolutno podsjeća na rad Josipa Radića aka Kensington Lima, bogata orkestracija, melodija koja apsolutno vraća sjećanja u 70-te.
Mali odmak od atmosfere albuma „narušava“ „Sve je bilo odlično“ kao ispušan ventil. Brzac koji je pametno uvršten i koji zasigurno ima svoj odziv u živim nastupima.
Naslovnu „Role Filmova“ ostavio sam za kraj, jer, poznato je , šećer dolazi na samom kraju. Raskošno melodiozna, apsolutno radiofonična, poticajna pjesma koja iz prve pokreće pozitivne emocije i udove na kretanje. Vjerojatno pjesma kojom bi trebali završiti svaki koncert. Kao što rade i Muse sa „Knight of Cydonia“ nakon koje sve završava u najboljem sjećanju.
Bend je kroz kratko vrijeme svog djelovanja čvrstom samoregulacijom poradio osim poslovične sposobnosti fabriciranja zrelog pop/rock materijala i na instumentalnoj dimenziji koja sada zvuči puno zrelije.
Neću pogriješiti ako kažem da zvuče kao prekaljeni veterani od kojih se ipak očekuje još puno dobrog materijala.
Đorđe Škarica
/
« Izvedi me van 
