Review
Ova Phoebe nije poznata po svom „megahitu“ „Smelly Cat“, ova Phoebe je izgradila puno osebujniji i manje otkačen glazbeni univerzum u kojem je slobodnim stilom oslobodila svoj sjetan, nježan i pamtljiv vokal, svoje note pune ranjivosti i melankolije, svoje verse koji svojim porukama prodiru do kostiju. Univerzum u kojeg s znatiželjom uđeš, provedeš vrijeme zarobljen gustom atmosferom od koje teško dišeš, pa ipak ga nerado napuštaš. Jer kako je napisao jedan slušatelj: njena glazba direktna je poveznica sa ovogodišnjom svjetskom negativnom energijom, unatoč svijetlim bojama njene aure.
Ovo joj je drugi samostalni album (nakon prvijenca „Stranger in the Alps“ iz 2017 u suradnji s Ryan Adamsom) nastao u autorskom vakumu nakon suradnje, točnije formiranja zajedničkog benda sa Conorom Oberstom – „Better Oblivion Community Center“. Inače Phoebe je bila nominirana za Grammy kao nadolazeći artist.
U startu mi se dopada činjenica što to nije predstavila uobičajenu shemu: nježan ženski vokal/uobičajeno dosadna akustična gitara, na ovom uratku u lijepoj i poštenoj orkestraciji prate je: Marshal Vore (bubanj – svirao je s Ryan Adamsom); Harrison Whitford (gitara); Emily Retsas (iz Australije na basu)-posebno obožavam bas gitare svirane od pripadnica ljepšeg spola; te Nick White (klavir).
„Punisher“ (inače u glazbenom žargonu opis za ljude koji previše pričaju skrečući svu moguću pažnju na sebe) živi je dokaz njene glazbene evolucije ovjekovječene gotovo devastirajućim, ujedno i upozoravajućim stihovima u tvorbi atmosfere sudnjeg dana. Konačni uradak je paleta na kojoj su spojene životna energija i učinkovita magija od koje s lakoćom hibernirate u vremenu i prostoru i pri tome vas apsolutno nije briga približava li se smak svijeta. A to samo potvrđuje da je njen zadatak prodiranja, zadržavanja interesa slušatelja, odnosno prenošenja atmosfere na naša osjetila uspješno izvršen, što naizgled, samo naizgled izgleda jednostavna jednažba i to ne subjektivno doživljena. I što je najvažnije njene priče nisu u funkciji ostvarenja gore navedenog pojma.
Druženje s Phoebe u nešto više od pola sata koliko traju njene u suštini ipak ljubavne priče nije prisustvovanje njenog očajničkog skoka na glavu u mučne i teške vode, u jedan specifičan vertigo, iako taj skok crno i destruktivno obojen predstavlja privilegiju koju nam je Phoebe ostavila na pomno slušanje, a s kojim objektivno treba doći i faza zadovoljstva i otkrivanja nekih novih glazbenih horizonata koje Phoebe nenametljivo isporučuje u kombinaciji lijepih orkestracija i karakterističnih stihova. Logika ovih pjesama neće vječno ostati u mislima i uspomenama, ali će se u tim spremnicima zadržati dovoljno dugo da s radošću dočeka nastavak istraživanja njenih glazbenih avantura začetih na seizmološkom udaru kojeg je ostavio njen prvijenac.
Dašak optimizma koji bi trebao poništiti učinak depresije pronalazimo na prekrasno i bogato aranžiranoj „Kyoto“.
Određenu paralelu nalazim sa imponirajućim crnilom koje je osebujno znala isporučivati Islanđanka Soley, te s mitskim atmosferskim momentima jedne Enye u „Punisher“, otvorenom pismu Elliott Smith. Phoebe je majstorica detalja, naročito izraženih kroz lucidne i provokativne stihove koji u sprezi s glazbom ni za trenutak ne odvlače distrakciju kroz cijeli, dobro ujednačen materijal.
Na kraju obratite pažnju na naslovnicu albuma, Phoebe je morbidno obučena u kostim kostura.
Slučajno?
Mislim da ne.
Đorđe Škarica
/
