Let Me Come Home

Review

 Prvi album čini bend. One hit wondera ima na bacanje, no i oni uvijek ostaju upamćeni po tom bombastičnom prvom izdanju za razliku od onih koji ga nisu imali. Broken Records su svoj prvijenac zabrljali gušeći korektne pjesme preambicioznim aranžmanima pa su, kako brzo odbacivanje u ropotarnicu prošlosti ne bi uslijedilo, s drugim albumom požurili ni godinu dana nakon prvog. Na prvo slušanje je jasno da su se ključne promjene u zvuku dogodile, no isto tako Let Me Come Home nije onaj album kojim će se ispraviti grijesi prvog.

Iako zvuče komplicirano, stvari su poprilično jednostavne: instrumentalna teatralnost i pompoznost su i dalje ono čime se Broken Records žele predstavljati, no ako već postoji hrpetina bendova koji takav zvuk rade puno bolje, sreću bi trebali tražiti u nekom drugom smjeru. Ni u jednom trenutku Broken Records ne zvuče kao Broken Records nego malo vuku na Arcade Fire, malo na The National, malo na Interpol, a ponekad i na The Killerse. Gotovo uvijek u tim usporedbama budu onaj inferiorniji bend što u slučaju The Killersa i nije na čast.

Asocijacije na The National su nekako najlakše, pogotovo kroz teme pjesama koje se bave istraživanjem sebe, lutanjima i povratcima. The Nationalu tu puno pomaže divni narativni bariton Matta Berningera koji Jamie Sutherland nema, barem u tom rasponu. Sve bi bilo u redu da se Sutherland drži nekog konstantnog izričaja, no kad u Motorcycle Boy Reigns ode u smjeru Chrisa Martina, sva mu karizma pada u vodu.

Nekoliko uistinu lijepih glazbenih ideja Broken Records su umotali u pomalo već izlizane orkestralne aranžmane. Da su krenuli u neke manje-je-više vode, bili bi ugodno osvježenje naspram ostatka, no ovako ostaju tek prosječan bend što si na početku karijere nikako ne smiju dozvoljavati

Ivan Glazer