Review
Tri godine nakon relativno uspješnog albuma „Hold My Home“, koji je bendu donio pomalo neočekivan mini-hit singl „First“, kalifornijski blues rockeri Cold War Kids se vraćaju sa svojim šestim studijskim albumom, „L.A. Divine“. Danna Galluccija je na gitari zamijenio David Quon, član njujorškog indie rock sastava We Barbarians.
Već prvih par pjesama daje do znanja kako bend radi korake prema mainstream popularnosti, njihov upečatljiv sirovi zvuk, kakav se posebno isticao na prvim albumima, je osjetno uglađen, ali sjajni vokali Nathana Willetta su nepogrešivo Cold War Kids te ni u kojem trenutku nemam osjećaj kao da slušam neki drugi bend, koliko god ovdje osjetniji bili utjecaji bendova poput Imagine Dragonsa.
Od dva singla koji otvaraju album, „Love Is Mystical“ i „Can We Hang On?“, posebno se ističe potonji, ujedno i vrhunac albuma. Podsjećajući pomalo na prijespomenuti singl „First“, pjesmu krase nizovi odličnih pratećih vokala koji pomažu Willettu te ritam koji pomalo podsjeća na Lumineerse kao i zarazna melodija na klaviru.
Ne treba dugo da se počnu isticati i problemi na albumu. Nekoliko kratkih „filler“ pjesama djeluju kao očajnički pokušaji produljenja trajanja albuma, ali i bez njih bi „L.A. Divine“ djelovao rastegnuto. Već četvrta pjesma, „Restless“, djeluje krajnje neinspirirano. Srećom, nakon prvog „fillera“, „No Reason To Run“ i Black Keysima inspirirana „Open Up The Heavens“ vraćaju slušatelja u album.
Pred kraj albuma treba istaknuti „Ordinary Idols“ te „Part Of The Night“, najbolju baladu na albumu, ali „L.A. Divine“ kao cjelina ne spada među bolje uratke petorke iz Los Angelesa. Iako traje svega 44 minute, na trenutke se čini kao da je puno dulji, a interesantni dijelovi su tek povremeni. „Can We Hang On?“ ima potencijala osvojiti radio postaje, ali većina albuma djeluje izgubljeno između onoga što fanovi žele čuti i onoga što radio Djevi žele puštati.
Janko Sladović
« Hold My Home 
