Review
Ani Difranco je svoju prvu gažu odradila već s devet. U petnaestoj je napustila disfunkcionalni obiteljski dom i potpuno se posvetila glazbi, da bi do devetnaeste već napisala stotinjak autorskih pjesama. Ukrcala se u svoj Volkswagen, obrijala glavu, istetovirala se, ispirsala, odrađivala preko 200 nastupa godišnje i osnovala vlastitu izdavačku kuću Righteous Babe. Nije trebalo dugo da ljudi počnu reagirati na njen iznimno angažiran i brutalno konfesionalni folk-rock stil, ali uspjela je ostati “righteous babe” do dana današnjeg – ne šljivi nikoga 5-9, otpirjala je sve major labele koji su je htjeli kupiti, potpuno kontrolira svoju karijeru i još je od svoje etikete napravila i pravi biznis. U svom rodnom Buffalu kupila je crkvu koju je obnovila i pretvorila u koncertnu dvoranu, koja se sad zove “Babeville”. Svi zajedno iz B.a.B.e. mogu se sakriti pred njom. Ovo je njen sedamnaesti studijski album.
S obzirom na šesnaest prethodnih, naravno da već znate što otprilike možete očekivati na njemu. Kao i dosad, jezik bez ijedne dlake i njen jedinstven, često finger-picked i ponekad čak agresivni stil na akustičnoj i električnoj gitari. Tematika koja ju prati kroz cijelu karijeru je, naravno, prisutna i ovdje – s jedne strane, to su raznorazna socijalna i politička škakljiva pitanja iz feminističke perspektive a s druge, emocionalna, posebno ljubavna i seksualna previranja koja su za Ani valjda oduvijek bila još i kompliciranija nego za većinu s obzirom na njenu deklariranu biseksualnost. Obje strane mozga i obje strane srca. Ovoga puta to je rezultiralo albumom koji je totalno polariziran – odavno mi se nije dogodilo da neki album istovremeno točno napola mrzim a napola volim.
Iznenađujuće i gotovo šokantno, polovica koju mrzim je ona koja mi nikad dosad nije zasmetala kod Ani – to je ona njena “f**k you all” strana koja se uvijek borila za ravnopravnost bilo koje vrste. Razlog – čini mi se da je ovoga puta malo pretjerala, zbrkala sve i svašta i još usput zalutala u ultrafeminističke vode. Ako je to komentar koji dolazi od strane žene koja se smatra feministkinjom, onda samo mogu zamisliti kako bi izgledalo da ovu recenziju piše muškarac koji je, recimo, bilo kakav osim ekstremno liberalan. Ima muškaraca koji obožavaju Tori Amos, Fionnu Apple, Bikini Kill, Sleater-Kinney, ima ih koji su dosad voljeli i Ani DiFranco, ali ne znam hoće li se naći neki koji će ju voljeti i na ovom albumu. Sve kreće u krivom smjeru već s naslovnom “Which Side Are You On?”, koja je prilično drastična prerada pjesme Petea Seegera istoga naslova. Ne pomaže joj ni činjenica da je Pete ovdje posudio i svoj glas i svoj banjo, koji je zbog njegovih ruku ušao u mnoge folk i rock pjesmarice. Ono što je 1931. kad ju je napisala supruga rudara i sindikalista u problemima Florence Reese bila briljantna protestna pjesma koja je inzistirala na radničkim pravima, a 1967. zahvaljujući Peteu postala poznata svima, ovdje postaje kaotični bućkuriš. Korupcija, rat, namještanje izbora, Reagan, slobodno tržište koje nije slobodno, majka Afrika, crni i bijeli, ropstvo, onečišćenje, nema što sve Ani nije utrpala u ovu pjesmu da bi američki narod podigla na glasanje, a zatim totalno zafrknula stvar:
“Let the way of women guide democracy
Feminism ain’t about women
that’s not who it is for
it’s about shifting consciousness
the will bring an end to war”.
Identičnu proklamaciju dobivamo odmah u slijedećoj pjesmi na albumu, “Splinter”, kritici današnjem materijalizmu i pretjeranom komforu nasuprot umirućoj duhovnosti, što je problem za koji Ani ponovno ima isto rješenje:
“Oh women won’t you be our windows ”.
Iako je neravnopravnost žena i muškaraca još uvijek goruće pitanje na kojem treba užasno mnogo raditi i još uvijek, ako malo bolje razmislite, jako prisutna čak i u razvijenim zapadnim društvima, ipak nisam spremna isključivo muškarce okriviti za sve svjetske probleme, kao ni pomisliti da neki muškarac isto tako ne bi mogao biti prozor u bilo što. Upoznala sam jednako toliko odvratnih i nemoralnih žena koliko i muškaraca i mislim da će se svatko složiti da je krivnja i odgovornost jednako raspodijeljena po spolovima i baš tu ovoga puta potpuno razići s Ani, bez obzira na sav angažman i dobre namjere. Još joj jedan minus upisujem za “Promiscuity” koja je, netipično za Ani, jeftina i droljasta:
“Promiscuity is nothing more than traveling
Some of us like to stay close to home
and some of us are Columbus
What can i say”.
Nekako mi se ne čini da su svi, od Beatlesa pa do hipija, imali baš to na umu sa “make love, not war” i seksualnim revolucijama ’60-tih i ’70-tih.
Nakon toliko metaka ispaljenih prema muškom rodu, pjesme koje ispadaju iz one njene privatne, emocionalne, konfesionalne strane dolaze gotovo kao kontradikcija. Po njima sudeći, nedavni brak i dijete s njenim dugogodišnjim producentom Mikeom Napolitanom donijeli su joj ono što je tražila kroz svih prethodnih šesnaest albuma razbacanih u dvadeset i dvije godine. “Albacore” i još više “Hearse” tako spadaju među najbolje ljubavne pjesme koje je Ani napisala, u rangu s fenomenalnom, predivnom, neponovljivom “You Had Time”, s jedinom razlikom što Ani u njima više nije ljuta, tužna, povrijeđena, zbunjena, nesigurna, neodlučna, nervozna, buntovna ni izgubljena - “I will always be your lover, even after our atoms are dispersed” je izjava koja dosad nikad nije prešla preko njenih usana. Kad je njena umjetnost u pitanju, možda i šteta – te njene konfuzije i turbulencije bile su odličan materijal za pjesme (provjerite “Shy” i “Untouchable Face”). “Unworry” i “Mariachi” također su sličice iz njenog obiteljskog albuma, lagane, poletne, ležerne i opuštene, kao zrake sunca koje dolaze od osobe koja je inače sretna samo kad pada kiša i ogroman preokret u odnosu na uobičajenu težinu koja prevladava u njenom pisanju i pristupu toj tematici. Zajedno s minimalističkim aranžmanima u kojima dominiraju samo gitara, klavir i njen vokal ovoga puta mnogo bolje nego njene angažirane pjesme demonstriraju zašto je uspjela steći takvu reputaciju - to je zaista sve što joj je potrebno da radi izuzetnu glazbu.
Na kraju, zaista ne znam što bih mislila o ovom albumu i na kojoj bih to strani trebala biti. Još uvijek mrzim taj prvi dio albuma i mislim da će njime od sebe bespotrebno udaljiti velik broj svojih slušatelja koji nisu spremni na takav ekstremizam. Istovremeno, problem je jedino ideološke prirode – iako je ovoga puta na tom teritoriju teško razumijeti Ani, a još joj se teže prikloniti, njen songwriterski talent je zapravo potpuno netaknut i neupitan. Ni najveći kantautori nisu bili imuni na takve izlete – teško mi je povjerovati da je i najveći fan Neila Younga razumio i obožavao njegovo trabunjanje kroz vocoder na “Trans” ili da se mnogi nisu zapitali što se to događa s Joni Mitchell na nekim od njenih albuma. Pravi umjetnici uvijek ponovno nađu svoj put i uvjerena sam da ta promašena polovica “Which Side Are You On?” neće ostaviti nikakvu mrlju na inače zasluženo hvaljenoj, respektabilnoj i sad već dugotrajnoj karijeri Ani DiFranco. Koncentrirajte se na bolju polovicu, pa da vidimo što će nam spremiti za slijedeći put.
Danaja Glavičić
