Review
Negdje sam pročitao da Izeta Medoševića obično predstavljaju kao punk glazbenika i pjesnika iz Rijeke. Zvuči ambiciozno i obećavajuće. Kad malo pročešljaš Internet možeš saznati da je objavio knjige poezije "Sve je s Vežice" (2007.) i proze "Genij Usamljenog Čovjeka" (2011.) te da je član neformalne književne skupine RI - LIT. U nekom intervjuu kaže da još nije spreman napisati roman, već da je za kraće forme (priče, pjesme i to) i da „hoće malo svirati i tako.“ Početkom tisućljeća komponirao je i svirao u grupama OŠ Sulud III i Avlijaneri, neko vrijeme bio je urednik radio emisije "Cherokee" na Radio Trsatu, a prije nekoliko godina izdao je album „Granulo je sunce“, poluakustični uradak na kojemu je pokazao talent i neopterećen pristup socijalnoj i emotivnoj tematici uz simpatičnu i blagu ironiju.
Nedavno je oko sebe okupio bend Borgie i stvorio bolje uvjete za ozbiljnije bavljenje glazbom u kojoj bi se naglasak mogao baciti i na dobre tekstove upakirane u žešći i siroviji sound. U temeljnoj su postavi uz Medoševića na gitari i glasu, Borislav Pavišić kao basist i Kristian Debeuc na bubnjevima. Napravili su prvi projekt „Opera u Sidneyu“, nazvan po arhitektonskom impresionističkom čudu zaštićenom UNESCO-m kao svjetska baština koja izgledom podsjeća na školjku. Ova kratka zbirka 10 pjesama, koje su u stvari urbane slike i opisi životnih situacija i stanja u kojima junak nalazi ostavlja dovoljno prostora za identifikaciju samoga slušatelja.
Prva pjesma „Dan i noć“ obećavajuća je pomalo mračna slika života ceste. Instrumentalno, na uvodni se dio s basom i bubnjevima nadovezuje mnoštvo gitara pojačanih efektima distorzija i wah-waha, a nonšalantni tekst opisuje besperspektivnu svakodnevicu i sve skupa djeluje intrigantno. Dobra je i iduća žestoka „Moja Rajna“, duhovita inventura – nabrajalica u kojoj se autor prisjeća raznih osoba iz svoga emotivnog života pripovjedača: „Neke su bile daleko od mene /neke zbog mene rezale vene / neke su bile i brzo prošle / neke nikad nisu ni došle / sa nekima slavim do današnjih dana / neke ne želim ni vidjeti ni čuti / već mi je dosta priče te/ samo si, bejbe, ti imala sve/ moja Rajna… moja raj-na-zemlji“. U kontrastu jednostavna teksta stoji žestoka, glazba koja je dobro razrađena kako aranžerski tako i produkcijski, jer možemo ovdje razaznati efektni hammond kao i utjecaj EKV-a u pratećim vokalima na kraju pjesme. Pjesma je zgodna i može se slušati u nedogled, jer predstavlja klasičnu staru, dobru, žestoku „rokačinu“. Žestoki ritam najavljuje i sljedeća stvar „Brodolom“ čiji nas pankerski stil podsjeća na neki stari uradak Prljavog kazališta iz vremena Davorina Bogovića, s lajanjima i zavijanjima kakve možemo čuti u starim pjesmama Iggy Popa ili Stonesa, te poluzainteresiranim rolanjem teksta u stilu Baretovih Majki, autor zagovara „izlazak iz ormara“ i afirmativno progovara o tabuu sklonosti istom spolu. Temu podvlači ubačenim riffom iz T-Rexove „Children Of the Revolution“. Nenadano, slijedi ubačena slika „Tužno osjećanje“, sjetna, pomalo depresivna Velvetovska pričalica-spuštalica koja smiruje u svojoj bezvoljnosti. Buđenje iz kome nameće kompleksniji instrumental “Mind Control“, koji mi zvuči kao da je ispao iz Tarantinijevih filmova. Pretežito instrumental, uz tek poneki krik, s dominantnim hammondom i gitarom i rasplesanim melodijskim basom pomalo mi je čak u stilu Doorsa. Gužva s gitarama na početku iduće pjesme „Silvije“ pretvara se u zanimljivu kombinaciju široke lepeze glazbenog utjecaja od Zepelinsa i ZZ-topa do Pipsa. U idućoj pjesmi „Buba Zenettiju“ nije se teško totalno pogubiti- Pjesma je prožeta psihodelijom izrazom alternative ili beznađa, a tekst: „Nitko više ne zna gdje je/ Da l je mrtav il' ga nema/ usamljenik on je patnik/ australski drumski ratnik…“ Izet izgovara kao Jim Morrison nekoć davno u nenadmašnim Doorsima, dok neki novi Robbie Krieger plete po gitari, a Manzarek pere po orguljama. Pjesma sadrži i ulomak intervjua Ayn Randa, američke filozofkinje i spisateljice koja je isticala razum kao jedino sredstvo stjecanja znanja odbacujući religiju i altruizam te zagovarajući razumski i etički egoizam. Brza i jednostavna „Fake i lažno“ ima podosta gitara koje sigurno dobro zvuče uživo, jednostavni ritam, banalni tekst i poruku sadržanu u samom naslovu. Predzadnja pjesma „Granulo je sunce“, nudi sliku opisa stanja pogubljenosti individualca koji tupastu svakodnevicu pokušava ublažiti kupovanjem stimulacijskih sredstava („ista lica / sitne promjene“). Gitaristički je ponovno jaka, bluzerska i žestoka s odličnim ritmom i prijelazima. Zadnja pjesma „Mobitel“ sa simulacijom zvuka telefona koja me podsjetila na davnu pjesmu Blondie, vokalno i gitaristički stvarno podsjeća na Partibrejkerse, što nije loše ali možda upućuje na nedostatak originalnosti.
S jedne strane, dopadljiv mi je taj Izetov zaokret prema žešćem zvuku i radu s bendom, jer instrumentalno gledano dao je sasvim solidne rezultate. Ali s druge strane, album je toliko stilski opterećen velikim uzorima da uglavnom ne nudi išta novo. Težište projekta stavljeno je na glazbu, pri čemu treba naglasiti neizmjeran glazbeni prilog Berislava Pavišića. On nije ovdje bio samo u funkciji onoga koji je na basu, već je ujedno i koautor glazbe i aranžmana pjesama. Na albumu je sudjelovalo i mnogo gostiju: gitariste Davor Tomić, Luka Benčić i Zoran Medved, a poseban je prilog zvuku albuma dao hammond već spomenutoga Luke Benčića.
Izet se na ovome albumu i u suradnji s grupom Borgie pokazao čvršći i žešći, instrumentalno zreliji i ozbiljniji, ali ono što je zamjetno su ipak osrednji tekstovi. Podvučemo li crtu, možemo reći da je album osrednji, ali slušljiv, s nekoliko posve prihvatljivih i zanimljivih pjesama. Lako je moguće da sve zajedno uživo zvuči mnogo uvjerljivije. Cesta je zacrtana i siguran sam da ono što na njoj slijedi u budućnosti će dati mnogo bolje rezultate.
Ivan Dukić
