Review
Mišljenja sam kako je na ovom, sedmom po redu studijskom albumu, njihovu glazbenu individualnost obilježila patnja. Patnja koja je manja kada se izrekne i kada se čuje.
Patnja i sjećanja koja često znaju predstavljati prizivanje duhova.
Ovo je Brandonova osobna i autentična ispovijest o ljudima, sudbinama, opservacijama, događajima iz jednog malog mjesta, smještenog Bogu iza leđa u kojem su semafori nepoznanica; mjesta u kojem je Brandon Flowers proveo adolescentske godine svog života. Gradić od nekih 5000 duša zove se Nephi, država Utah. Relativno usporedivi opisi takvih mjestašaca mogu se pronaći u bogatoj američkoj prozi, u djelima Johna Steinbecka „O miševima i ljudima“ ili u „Kako ubiti pticu rugalicu“ Harper Lee.
Drugačije su i intimnije nego inače postavljeni parametri na ovoj novoj matičnoj ploči, pravom antipodu prethodnog albuma. Mr Brightside je svoje mjesto izgubio u srazu s, rekao bih „narodnim“ izričajem američkog kontinenta, izričajem kojeg je trendovski revitalizirao (ako se to uopće može kazati) The Boss povampirenim setom country rock pjesama sa albuma „Western Stars“. Stoga postoje i određene paralele s tim briljantnim albumom, pa su mnogi kazali kako je ovim albumom konačno završena springstizacija Killersovih nota.
Nakon briljantnog „Imploding the Mirage“, rockeri iz Vegasa ovim su dramatičnim i konceptualnim albumom zasigurno izbacili iz ravnoteže dosta svojih obožavatelja naviklih na stadionsko konzumiranje njihovih optimističnih i zaraznih nota, stoga će mnogi indie čistunci ovaj album dočekati na nož. Materijal s ovog albuma sigurno će dovesti do različitih interpretacija. U pjesmama više ne stanuju trijumfalni zvukovi klavijatura, nema poticajnih ritmova, čuje se struganje prstiju po žicama akustične gitare, sve teče mirno, staloženo s velikom dozom tuge, ne baš sjajnih sjećanja jednog mladog bića kada priča o uobičajenim bježanjima od bezizlazne perspektive u „malom mistu“ (ne onom dalmatinskom punom duha i humora, već onom američkom, punom čemera) kroz ovisnosti, općoj rezignaciji, depresiji, nesretnim ljubavima, nasilju, opijanju, traženju utočišta u vjeri. Jer sve navedeno gotovo sigurno otvara vrata prema paklu.
Svaka pjesma ima svoj uvod kroz istinite komentare, intervjue, sjećanja stanovnika tog jednog od mnoštva malenih gradića dobro poznatih i opisanih kroz brojne književne i filmske priče na koje kao da je bačen veo zaborava. Gradića u kojem je vlak ponekad jedini izlaz iz „tihog“ mjesta pa makar i u smrti, mjesta u kojem su mladići oduvijek bili drugačiji očekujući dolazak čuda koje ih nikada neće posjetiti, mjesta u kojem s dvanaest godina znaju rukovati oružjem, mjesta u kojem je strah sastavni dio života, mjesta u kojima se ne mijenjaju profesije, mjesta u kojima stanuje poraz.
Siguran sam da je Brandon Flowers svojstvenom predanošću jednog autentičnog insajdera oslikao dio svog života kroz pjesme i kroz zaista sugestivne vokalne interpretacije koje će u traženju afirmacije prolaziti kroz razne opasnosti. Jer uloga iskrenog čovjeka – teška je uloga, koja u ovom slučaju neće prouzročiti mesijanske proporcije, ali će se pamtiti kao iskren i dosljedan iskaz jedne umjetničke duše čiji eho ne bi trebao biti skoro zaboravljen prvenstveno zbog blještavih životnih stihova koji ovom prilikom dominiraju nad notama.
Sama fotografija naslovnice u kojoj je bodljikava žica ( kao u logoru) u srazu sa simbolom kršćanstva može sugerirati svu dramatičnost sudbina žitelja tog zaboravljenog mjesta.
Albumom definitivno dominira otvorena tuga koja je razapela svoje pipke u svim smjerovima, ovdje nema čvorišta koja bi takvu atmosferu preselili u neke svjetlije dimenzije. Ovo je apsolutno glazbeni film noir životnih priča. U tom kontekstu može se pronaći misao da je ovo za Killerse njihov „Dark Side of the Moon“.
Za obavezno slušanje preporučio bih otvarajuću, raskošnu „West Hills“; narativnu „Quiet Town“ potpuno na tragu The Bossa; „Cody“ koju bi mogao potpisati i sam Neil Young; sjetno/slatku „Runaway Horses“ otpjevanu uz pomoć Phoebe Bridgers, te „Desperate Things“ koja je svoje mjesto s lakoćom mogla pronaći na albumu „Nebraska“; te naravno i samu naslovnu „Pressure Machine“.
Čudno je i nepredvidivo to stablo zvano rock. Penješ se po njegovim razgranatim granama više od 50 godina, čini ti se da si s njega ubrao sve plodove. Kad ono, na novom izdanku čeka te neki novi slatki plod.
Đorđe Škarica
/
« Imploding the Mirage 
