Lulu

Review

Otkad je Metallica na svojoj službenoj stranici u lipnju ove godine objavila da će snimiti novi album u suradnji s 'mozgom' Velvet Undergrounda Lou Reedom javnost je s nestrpljenjem čekala Lulu. Nakon pet mjeseci u prodaju je izašla najiščekivanija ovogodišnja glazbena suradnja koja je spojila dva nespojiva glazbena smjera - teške zvukove heavy metala i avangardnost Reedova izričaja.
Lulu se čekao pod posebnim povećalom jer sve što izlazi u prodaju s imenom "Metallica" izaziva histeriju.

No prije što napišem dojmove u albumu, treba pojasniti kako je došlo do suradnje.
Naime, Lou Reed je stvarao projekt Lulu inspiriran dramama s početka 20. stoljeća Earth Spirit i Pandora's Box njemačkog ekspresionista Franka Wededkinda koje pričaju priču o životu mlade, zlostavljane plesačice i njezinim odnosima. Prvotno je Reed Lulu namijenio mjesto na kazališnim daskama, no nakon zajedničkog nastupa s Metallicom 2009. na Rock'n'Roll Hall of Fameu odlučio je kalifornijsku četvorku angažirati da mu album obogate heavy metalnom zvučnom pozadinom.

Metallici je ta suradnja nakon povratka starom zvuku na posljednjem Death Magneticu došla kao naručena jer nekadašnji thrasheri od 'crnog albuma' naovamo teže proširivanju svojih glazbenih granica. Upravo ih je eksperimentiranje sa zvukom u 90-ima koštalo gubitkom velikog broja fanova, a novim projektom s Lou Reedom, mrzitelji će reć, 'lupili su posljednji čavao u vlastiti lijes'.

Po izlasku prvog singla The View fanovi i dobar dio kritičara popljuvali su pjesmu što me još više zaintrigiralo da ga i sam poslušam. Vjerujte, tri dana mi je trebalo da poslušam dvostruki album od sat i 27 minuta jer zbog muke koje su moje uši morale pretrpjeti, Lulu moram okarakterizirati kao pretenciozno smeće. Dvojac koji je već dosegao svoj vrhunac u ovaj nepotrebni eksperiment je ušao s mišlju 'napravili smo sve i sad nas boli đon'. Njih možda boli neka stvar, ali slušatelje će boljeti uši od beskonačne Tantalove muke koja ne vodi nikamo.

Svoju ogorčenost u ove redove stavljam isključivo zbog Metallice koja je stavila svoje ime na album koji nimalo nema veze s njezinim dosadašnjim radom. Pogotovo nakon odličnog 'povratak u korijene' Death Magnetica. Jedna stvar mora biti jasna. Ovo je Reedov album s pratećim sviračima Hetfieldom, Hammettom, Trujillom i Ulrichom koji su ispunjavali Louove naputke te dodali svoj 'touch' teškim zvukovima gitare. Ako već moram raditi usporedbe mrski St. Anger je za Lulu ono što je Master of Puppets za St. Anger.

No, iščitavajući između redova u uvodnom 12-minutnom video prilogu koji je poslužio kao svojevrsna najava Lulu, Hetfield i Ulrich, osim već iritantnih izjava poput željeli smo proširiti svoj izričaj i vidike, odali su dojam kao da su starome čiči Reedu napravili uslugu i ispunili želju da surađuje s njima. Kao da su govorili 'što ovaj starac trabunja, ali neka ga', alfa i omega Metallice svoju sporednu ulogu na albumu su odradili profesionalno i korektno. Bez ikakvog kreativnog sudjelovanja 'Tallica je možda pomogla Reedovim avangardnim potrebama koji neće imati nikakve koristi od Lulua, dok su 'zločesti dečki' Bay Area scene navukli gnjev fanova preko Interneta. Broj 'dislikeova' na singleu The View mogu se mjeriti s videima Justina Biebera.
A razlog tome je i više nego opravdan.

U sat i pol avangardnog heavy-metala glavnu riječ vodi Lou Reed naracijom utjelovljujući zlostavljanju plesačicu koja kroz album drži životnu ispovijest. Reedovi tekstovi pokušavaju biti uznemirujući i mračni, no odmah prvi stih s početka otvarajuće pjesme Brandeburg Gate, I would cut my legs and tits off when I think of Boris Karloff izazivaju podsmijeh. Reed svojim staračkim i nervoznim glasom kao da ismijava sam album u želji da isti bude kontroverzan. No stvara se efekt 'ako sam to čuo u prvoj pjesmi bolje da dalje ne slušam'.

I nisam pogriješio...Svih 10 skladbi besciljno lutaju te ne odaju dojam kad će se nešto zanimljivo dogoditi. Ako Reed svojom naracijom ubija u pojam, prava kakofonija slijedi kad se preko Reedovog vokala ubacuje tugaljivi Hetfield, a sve završava tako da želite prebaciti na drugu pjesmu. Potpuno disharmonično i neusklađeno djeluju spomenuta dvojica koja ne uspijevaju stvoriti nikakvu kemiju.

Muzički sve u svemu ne zvuči tako loše. Metallica svira masni rifferski hard-rock po uzoru na Black album te Load i Reload, no najviše podsjeća na posljednje izdani Death Magnetic iz 2008. No, Hammett nije proizveo pamtljive riffove koji bi držale pjesme. Ako ih i ima, kao na The View ili Pumping Blood u koje uvodi sporo marširajući ritam, podsjećam na For Whom The Bell Tolls. Pretposljednja 11-minutna skladba Dragon poziva na klasični ep Orion, no daleko je od toga, dok Mistress Dead jedina ima dodir thrasha. Isključivši vokale album bi čak i solidno prošao kao instrumental, no Reedovo neurotično pripovjedanje poklope album kao 'šaku u oko'.

Nekoć veliki Reed se kompromitirao kao davne 1975. izbacivši neshvatljivi Metal Machine Music, a Metallica nakon St.Angera više ni ne može razočarati - do sad.
Reed je suradnju s Metallicom nazvao 'brakom sklopljenim u nebu', ali Lulu je zapravo ono što se dogodi kad nakon pive pojedete čokladu - proljev!

Nadamo se da Metallici više neće pasti na pamet ovakve ekshibicije i da će sljedeći album, čije je snimanje najavljeno za 2012. godinu, biti dokaz da je Lulu bila samo 'žuta minuta'.

Savjet recenzenta: Nakon preslušavanja Lulu brzo kontaktirajte svog otolaringologa ili jednostavno pustite Kill'em All da dođete k' sebi.

Demian Vokši