Review
Iz prve ruke mogu posvjedočiti da pisanje, jednom kad se otisneš tim putem, može odvesti u smjeru posve neočekivanom, nepredviđenom prethodno zacrtanim smjernicama i bilješkama, kao najljepše otkrivanje vlastitih mogućnosti i kreativnih potencijala. Čini se kako se nešto slično dogodilo Bruceu Springsteenu na samom otvaranju devedesetih: radeći strpljivo, i dalje bez E Street Banda, na albumu "Human Touch", tijekom onog što je trebala biti završna faza izrodilo se, neočekivano ili zapravo ne, još desetak pjesama. Možda je zateklo i njega samoga, možda su popustile neke kočnice što su ga prije makar navodile na oprez i studioznu selekciju, ali tim činom na brzinu je stvoren cijeli jedan novi album, kojeg je istoga dana Boss objavio zajedno s prethodno dovršenim.
"Lucky Town" tako je nastao kao komplement "Human Touch", zajedno postavši dvostruki album koji to zapravo nije. A nije tek zbog toga što je pala takva odluka, jer mnogo toga vodilo je jedinstvenom "body of work". Otvoren gitarskim slapom s početka "Better Days" i vođen njezinom optimističnom, neobično antinostalgičnim poetikom ("Ovo su bolji dani, dušo, bolji dani s djevojkom kao što si ti"), novi album (kronologijom pisanja i snimanja, "Human Touch" je prvi, a "Lucky Town" drugi album mini-"serijala") gotovo se direktno nastavlja na rastrzani ton i problematiku prethodnika. Jer, nakon propitkivanja i, usprkos teškim godinama, trajno blagonaklonog gledanja na i kroz problematiku ljubavi, uistinu je nastupilo lagodnije razdoblje u Springsteenovu ljubavnom životu; nova ljubavna veza s kolegicom Patti Scialfa ušla je u mirnije vode, donijevši još optimističnije i smirenije, mada ne i patetične tonove.
Da, na "Lucky Town", odrađenom gotovo u kućnoj radinosti, uz potporu tek bubnjara Garyja Mallabera, vjernog klavijaturista Roya Bittana na tri pjesme te manju asistenciju na basu, orguljama i back-vokalima, Springsteen je mogao manje opterećen nastaviti razotkrivati vlastitu intimu, sada čak konkretnije nego na "Tunnel of Love" i "Human Touch". Jer, ako su ti albumi zalazili u područja više osobne prirode, "Lucky Town" je ušao u sasvim konkretna pitanja i događaje. Baš zato "If I Should Fall Behind" ili "Leap of Faith" zvuče posebno upečatljivo i dirljivo. A "Living Proof" govori o rođenju prvoga mu sina ("Sada, te ljetne noći, u polutami sobe, dolazi djelić Gospodnjeg neugasiva svjetla, plačući kao da je pojeo gorući mjesec / U majčinim mu rukama sva je ljepota koju mogu podnijeti, poput riječi što su nedostajale molitvi koju nisam nikad uspio sastaviti / U svijetu tako teškom i prljavom, onečišćenom i zbunjenom, tražeći komadić Božje milosti, pronašao sam živi dokaz") , dok se "Local Hero" referira na događaj kad je htio kupiti svoju sliku koju je vidio u nekom izlogu, a na pitanje prodavačici tko je to na slici, dobio je odgovor: "Lokalni heroj, da, živio je neko vrijeme tu".
Teško je ne zaljubiti se i u ljepotu "Book of Dreams" ("Ožiljci što ih nosimo ostaju, ali bol jenjava, kako se čini / O, bi li, dušo, ušla u moju knjigu snova?"), koja i nježnom glazbenom podlogom razoružava svaki pokušaj ironiziranja. Ali, da stvari ipak ne zastanu u uljuljkivanju u obiteljsku idilu, zatvorene prema svemu što se događa mimo te osobne oaze, tu su i "The Big Muddy" ("Nitko s ovoga svijeta ne ide, prijatelju, bez prljavog ruba majice ili krvavih ruku"), uznemirujuće "Souls of Departed" u kojoj se pita kako bi se kao otac osjećao da je njegov sin bio na mjestu žrtve iz uličnih nereda s televizijskih vijesti, ali i završna "Beautiful Reward", koja baš kao epilog albuma podsjeća na završnicu "Darkness on the Edge of Town". Springsteen se jest zavukao u svoju intimu i prigrlio ulogu oca i supruga u toplini i sigurnosti obiteljskoga doma, ali nije pobjegao u tu sigurnost niti zaklonio pogled izvan tih granica. I glazba možda još uvijek jest mlitava, bar u odnosu na dane s E Street Bandom, ali to se novo zvukovlje uklapa pomak fokusa i ne čudi što iz tih dvadesetak pjesama što tvore "Human Touch" i "Lucky Town" on nije smogao snage i toliko samokritičnosti (ili samocenzure) da sastavi tek jedan jak album. Da, oni jesu, svaki za sebe, tanki formom i neujednačeni kvalitetom pjesama, ali svaka od tih malih postaja on je u nezaobilaznom opisu stvari. "Lucky Town" se mogao otresti tri ili četiri pjesme i stopiti se s boljom polovicom "Human Touch", ali tada ne bismo dobili widescreen doživljaj, dobili bismo remek-djelo, ali i hladnije djelo. A ionako i "tanji" Springsteenov album bolji je nego nečiji "best of". Iskreniji sigurno. Prema unutra i prema van.
Toni Matošin
« Human Touch 
