Review
Zamislite se da svirate u grupi koja svoje početke ima još u šezdesetim godinama prošloga stoljeća. U vremenu koje je proteklo, svjedočili ste velikoj većini evolucije rock glazbe te čak i sami pridonijeli dobrom dijelu toga. Bili ste na vrhu i nakon više od pola stoljeća karijere još uvijek drmate pozornicama po svijetu. Takav je vjerojatno osjećaj biti članom Blue Öyster Culta, jedne od tek nekoliko preostalih aktivnih grupa iz zlatnog doba rock’n’rolla. Grupe koju većina poznaje tek po onom hitu, ali koja u svojoj opsežnoj diskografiji ima više od nekoliko briljantnih albuma.
Devetnaest je godina prošlo od prethodnog albuma “Curse of the Hidden Mirror” i rijetko je tko očekivao nove pjesme nakon svog tog vremena, a i sami su članovi u više intervjua naglašavali da je više novca trenutno u turnejama, nego u snimanju novih stvari. Dva preostala originalna člana, Eric Bloom i Donald “Buck Dharma” Roeser, regrutirali su nove članove s kojima je grupa u međuvremenu redovito nastupala, a njihovi energični nastupi nisu ničime odavali godišta rođenja. Ipak, potpisivanjem novoga ugovora s Frontiers izdavačkom kućom, grupa 2019. godine ulazi u studio i snima svoj petnaesti album u karijeri “The Symbol Remains” čiji je naziv aluzija na grupin simbol koji se pojavljuje na svim naslovnicama albuma, a zauzima središnje mjesto i na naslovnici novoga.
Sa svojih četrnaest pjesama i sat vremena trajanja, album zbog velikog razmaka od ostatka diskografije teško možemo zvati povratkom u formu, ali možemo reći da je on vrijedan dodatak u opus Blue Öyster Culta. Ovo je i prvi studijski album na kojemu sviraju dugogodišnji članovi gitarist Richie Castellano te bubnjar Jules Radino, a postavu zaokružuje basist Danny Miranda. Njihov je utjecaj na zvuk grupe odmah primjetan, a ovo se posebice odnosi na Castellana čija gitara ima mnogo teži ton od onoga što smo navikli kod Blue Öyster Culta. Grupa nije ni na ranijim albumima prezala od žešćeg izričaja, no ovaj album ipak podiže letvicu i nije slučajno što su upravo pjesme koje je napisao Castellano među najžešćima u karijeri grupe.
Nigdje se ovo ne čuje bolje nego na “Stand and Fight” koja zvuči kao neka zaboravljena stvar s Metallicinog crnog albuma sa svojim masivnim rifom pa sve do opake solaže u sredini pjesme. Od preostalih težih pjesama, ističu se maidenovska “The Alchemist” sa svojim gitarskim napadom kojeg se ne bi postidjeli niti Murray i Smith te emocijama nabijena “Tainted Blood” na kojoj do izražaja, osim njegove gitare, dolazi i odlični Castellanov vokal. Time rečeno, album zadržava staru tradiciju grupe izmjene članova na vokalima, pa tako Bloom, Castellano i Buck Dharma svaki pjevaju na pojedinim pjesmama kao glavni vokal što im daje dodatnu raznovrsnost, jer svaki pjevač ima svoj karakter koji utiskuje u tkivo pjesme.
U kontrastu s ovima stoje pjesme koje je napisao Buck Dharma i na njima više dolazi do izražaja onaj prepoznatljivi zvuk Blue Öyster Culta, pa tako pjesme poput “Nightmare Epiphany”, “Secret Road” te rushovske "Box in My Head" imaju sve elemente koje su grupi donijele legendarni status. Ovo se potvrđuje i na preostalim pjesama, a kao kuriozitet se izdvaja "Train True (Lennie's Song)" koja u svojih četiri minute konstantno kroči tankom granicom između countryja i heavy metala što ju čini najzabavnijom pjesmom na albumu.
Na kraju, teško je reći što budućnost nosi grupi. Trenutni prekid svih koncertnih aktivnosti sigurno ne pomaže u promociji albuma i povratak na pozornicu nije izgledan niti ove godine. Sam album dobro je primljen po izlasku te su riječi hvale imali i kritičari i poklonici grupe i prava je šteta što je ova situacija prekinula zamah koji je grupa imala. Za nadati se stoga da ćemo susresti Blue Öyster Cult i uživo negdje u blizini, jer ove pjesme zaslužuju da ih se sluša glasno s rukama u zraku. Preporučujemo!
Boris Čičovački
