Review
James su nekoć bili velik bend. Početkom devedesetih, na vrhuncu karijere, bili su proglašavani novim U2. Slava je ubrzo počela opadati, U2 su i dalje gdje su bili, na vrhu i to je zapravo tužno: imamo osrednje novije pjesme i Bonu Voxa kao Mesiju iznad glazbe, a mogli smo imati James. Raspad benda dogodio se 2001., nakon par dobrih svirki po Velikoj Britaniji odlučili su snimiti novi, dobar, ali ne i poseban album. Sedam godina hlađenja je donijelo melodičan, prohodan album koji, nažalost, ipak nema u sebi nekog većeg potencijala da vrati James na mjesto koje su nekad imali.
U istoj toj melodičnosti i prohodnosti James ipak nalaze mjesta za socijalnu kritiku. Naslovna pjesma na veseloj indie rock podlozi možda najdirektnije govori o 11. rujnu. Bilo kakvu pomisao o bezveznoj poskočici uklanjaju stihovi poput "Hey ma, the boys in the body bags coming home in pieces", dok biste dok slušate instrumentalni dio 72 lako mogli James zamijeniti za Killerse, no realno gledano, kad će Killersi napisati pjesmu o psihologiji modernog društva.
Još jedna osobina zbog koje James mogu dobiti samo pohvale je iskrenost. Na Waterfall Booth priznaje da "My mirror"s laughing at me, says, boy, are you getting old", a starenja se dotiče i na solidnoj Whiteboy (My mum says I look like Yul Brynner, Too old for Hamlet, too young for Lear). Beskrajna radost zbog rođenja sina uz grleni I"m alive na uvodnoj Bubbles odašilje takve vibracije otvorenosti kakve je Bono Vox odavno prestao pjevati.
Najbolji trenuci ovog harmoničnog ostvarenja su mračna Semaphore s laganim prebiranjima po električnoj gitari uz lagane ledene zvukove klavira i finale albuma I Wanna Go Home. Potonja preko gudača ostvaruje jednostavan refren u kojem se ponavlja samo I Wanna Go Home no efekt želje za micanjem od svega, želje za promjenom se ostvaruje bolje nego da ju je svirao cijeli orkestar.
James se nakon dugog izostanka vraćaju albumom za koji se prvenstveno može reći da je lijep, no ne i ništa više od tog. Ovim albumom se bend neće izdići do masovne popularnosti, no uistinu sumnjam da je to bila namjera okupljanja. James nikad neće biti U2 iako su to mogli, a stojim i iza tvrdnje da je moderni James puno bolji od modernog U2a. James će ostati drag i anoniman bend, glatkih melodija, iskrenih tekstova, ne odudarajući nekom većom karizmom, no opet nuditi određenu dozu kvalitete. Ovaj povratak nije bio udar na top liste, James su se vratili samo da pokažu da su tu i da još uvijek mogu stvoriti nešto dobro.
Ivan Glazer
