Review
Više od 30 godina nakon smrti glavnog čovjeka Joy Divisiona, Iana Curtisa, a samim time i formiranja preostalih članova ovog post-punk benda u, doslovno, novi poredak, nastala je kompilacija ovih dvaju bendova, s naglaskom na kasniji rad, točnije, rad New Ordera. Poimati ova dva benda kao jedan, unatoč činjenici da su se razlikovali "samo" po ulozi pjevača, nije baš moguće, ali nepobitna je činjenica da je prvi itekako utjecao na razvoj, zvuk, a da ne spominjemo i sam nastanak drugog benda.
Ova kompilacija prva je zajednička Joy Divisiona i New Ordera, počinje nekolicinom vjerojatno najboljih pjesama Joy Divisiona, da bi nas šesta pjesma izvela iz svijeta Iana Curtisa i polako počela uvoditi u svijet New Ordera. Za slušatelje ne toliko upućene u glazbu ova dva benda pomalo je teško razlučiti granicu i, naposlijetku, na prvo ili čak prvih par slušanja, razlikovati tko što na ovom albumu izvodi. To i nije toliko čudno, s obzirom da je pjesma kojom započinje niz New Ordera napisana za vrijeme Joy Divisiona, pa čak i bila izvođena prije Curtisova samoubojstva, da bi ipak, nakon formiranja New Ordera, zauzela mjesto u njihovu repertoaru. Ipak, ono što je zvuku Joy Divisiona davalo najznačajniji pečat, a bio je to glas Iana Curtisa, koji neodoljivo podsjeća na glas također pokojnog frontmena The Doorsa, Jima Morrisona, nije bilo moguće imitirati, stoga i nije mala stvar za razvoj benda to što se promijenio "samo" pjevač, što je pak za sobom povuklo i promjenu samog naziva benda, tj. mogli bi smo reći raspad starog i razvoj novog benda.
Preostali članovi Joy Divisiona bili su svjesni činjenice da će s novim bendom biti teško postići uspjeh koji su postigli u četiri godine svoga postojanja, ali zbog dogovora koji su prethodno sklopili, Curtisova smrt značila je i nastanak novog benda, bez obzira na to da većina članova ostaje ista. Ako se malo osvrnemo na razne bendove prošlog stoljeća, pa među njima i one najutjecajnije, primijetit ćemo da se neki, primjerice Pink Floyd, koje bih se usudila nazvati i najvećima, nisu držali istog zvuka i stila tijekom svih godina svog postojanja. Povučemo li paralelu, možda bi i bilo logičnije držati Joy Division i New Order istim bendom, negoli smatrati Pink Floyd Syda Barretta istovjetnim Pink Floydu Davida Gilmoura, jer razlika u zvuku i nije toliko drastična, barem na ovoj kompilaciji sastavljenoj od vjerojatno najvećih hitova oba benda.
Istina je da je New Order za sobom ostavio puno više materijala nego Joy Division, što je razumljivo s obzirom na godine djelovanja, ali ne smijemo isključiti činjenicu da je Joy Division, takoreći, započeo ono što je New Order nastavio. Možda se pak, da je Curtis poživio, Joy Division ne bi razvio na način na koji se razvio New Order, no, da se to i dogodilo, o postojanju drugog benda ne bi ni bilo riječi. Upravo zato, jer su se stvari odvile tako kako jesu, osamnaest pjesama koliko se nalazi na ovoj kompilaciji, najbolji su pokazatelj onoga što je obilježilo Joy Division i New Order, dva benda neraskidivo povezana, te upućuje na sve sličnosti, razlike i specifičnosti pojedinog benda.
Antonia Drezga
/
