Doggerel

Review

S nestrpljenjem se i dugo očekivao novi studijski album Pixiesa. Jer, osmi im je to, sveukupno uzevši, album po redu ili četvrti, ako gledamo Pixiese u novom izdanju, nakon hibernacije u kojoj je bend bio nekih desetak godina i mogli bismo odmah, na početku konstatirati da su Pixies njime, konačno, neopterećeni prošlošću benda, otvorili jedno sasvim novo poglavlje svoje karijere. Album je objavljen na CD-u, ali i na crvenom i zlatnom vinilu, čak i u ukoričenom deluxe izdanju.

Ne znam je li uopće potrebno isticati koliko su Pixiesi bitni za razvoj alternativne glazbe s obzirom da su jedna od temeljnih grupa žanra koji pokriva ono što Pixiesi već desetljećima uporno stvaraju a iz čega su se izrodili grunge i mnogi oblici indie žanra. „Surfer Rosa“ i „Doolitle“ antologijski su albumi, a „Bossanova“ pokazala je njihovu spremnost za odmak prema surf glazbi, podarivši nam pritom niz pravih glazbenih bisera. Možda su se na „Trompe le Monde“ Pixiesi kreativno pomalo pogubili, što je vjerojatno rezultiralo njihovim razlazom dvije godine kasnije. Ali, kako bilo, nakon uspješne solo karijere Blacka Francisa, njihova frontmena, koji ju je ostvario kao Frank Black te ju djelimice vodio usporedo s povratničkom turnejom i okupljanjem samih Pixiesa 2004. godine, Pixiesi su napokon počeli ponovno snimati nove pjesme i izdavati EP-je. Prva pjesma koja je trebala probiti led ponovnoga okupljanja bila je „Bam Thwok“, koja se mogla samo 'downloadati' te izgleda nije doživjela fizičko izdanje. Napisana je za potrebe filma „Shrek 2“, a na njoj je pjevala Kim Deal, basistica koja je godinama bila alter ego Blacka Francisa te je svojim vokalom ovome bendu davala prepoznatljivu formu. Nakon višegodišnje svjetske turneje koju su odradili u originalnoj postavi (tijekom koje su posjetili i Hrvatsku), uslijedila je i nova 2009. godine kojom su obilježili dvadesetu obljetnicu fenomenalnoga albuma „Doolitle“. Sredinom lipnja 2013. grupa je objavila vijest da je Kim Deal napustila bend a potom su, bez suvišnih emocija, izdali novi singl „Bagboy“. Kao i na nadolazećim EP-jevima, bas im je svirao Jeremy Dubs koji je gostovao i na solo projektima Franka Blacka, a kasnije ga je zamijenio Ding iz grupe Red Lorry Yellow Lorry. Nove EP-je objedinili su na albumu „Indie Cindy“ kojega su podebljali turnejom na kojoj je bas svirala Kim Shuttack. Možda to i nije bilo najsretnije rješenje, što su shvatili i sami, pa su je iste godine zamijenili s Paz Lenchantin koja je ranije svirala u nekoliko manje ili više poznatih psihodeličnih i stoner bendova kao što su Entrance, A Perfect Circle, Silver Jews i Zwan. U toj su formaciji snimili albume „Head Carrier“ (2016.) i „Beneath the Eyrie“ (2019.). Prvi od navedenih zvuči kao vješta reciklaža starijih pjesama u novijem ruhu, dok je drugi već imao potencijala, jer je imao zanimljivih kreativnih ritmičkih rješenja prožetih inspirativnom gitarom, premda je ipak nekako bio daleko od ranijih već spomenutih uradaka. No, o njima se već pisalo na ovim stranicama.

Ono što se prvo zamjećuje pri slušanju novoga albuma duhovita naslova „Doggerel“, pojma koji označava grube ili loše stihove, jest da su se Pixiesi evidentno vratili u onu dobru, staru sviračku formu, ali su stvaralački usmjereni prema novim putevima i drugačijim kreativnim rješenjima. Bas im je čvrst, siguran i naglašen kao i ranije, David i dalje izvodi svoje mađioničarske trikove na bubnjevima, a Joey Santiago iz gitare upravo kao nekad, bez ikakve zadrške, kreativno iz gitare izvlači suštinu i ono najbolje. Album otvara odlična, dvodijelna pjesma „Nomatterday“ u koju nas bubanj i bas uvlače u ono što je potrkrjepljeno Francisovim riječima a to je sva zamršenost međuljudskih odnosa u okviru jedne možda i propale ali evidentno nedorečene veze. Prijelaz u brzu pjesmu nakon druge minute izuzetno je efektan i dinamičan. S druge strane, „Vault Of Heaven“, pjesma koja nam je poznata od ranije s obzirom da je objavljena kao singl i najavila novi album, s ritmom u prvom planu uz nekoliko jednostavnih Santiagovih nadogradnji u drugom dijelu popraćena je efektnim pratećim vokalima u kojima je Paz svakako dala svoj prilog, te s nekoliko breakova koji pjesmi mijenjaju dinamiku i čine ju svakako aranžerski izuzetno zanimljivom. „Dregs Of the Wine“ još je jedna odlična pjesma u kojoj Pixiesi pokazuju svu svoju kreativnu snagu, popraćena je pratećim vokalima koji uistinu podsjećaju na ona rana, najsnajnija izdanja starih Pixiesa. Promjena dinamike pjesme i nevjerojatna ritmička rješenja Davida Loveringa i Joeya Santiaga čine ovu pjesmu jednom od najboljih na albumu, dok Francisov vokal čarobno varira od naracije do onog dobro poznatog 'urlanja'. I ovdje iznenađuje fenomenalno gitarističko rješenje Joeya Santiaga. Sjećam se kako je jednom Black Francis objašnjavajući fenomen Pixiesa jednostavno konstatirao: „Nema ovdje mnogo filozofije: sviramo glasno, zatim se malo stišamo i to je to…“ Iduća pjesma „Haunted House“ kreće s onom njihovom toliko prepoznatljivom akustičnom gitarom a zatim se postupno gradi do razine Babilonske kule te pritom ponovno dokazuje osebujnost njihova kreativnog stila, savršenost aranžmana ali i produkcije koja je vješto ujednačila i realizirala sve autorske ideje. „Get Stimulated“ još je jedna pjesma u kojoj se u svakom momentu zna tko što glazbeno želi, pri čemu je uočljiva ponovno izuzetno zanimljiva glazbena razrada pjesme. U tekstu se daje odmak od pilula i ostalih stimulansa koji su možda u današnje vrijeme sve potrebniji kako bi se isto moglo podnijeti. Posljednja pjesma na A strani LP-ja ili sredina CD-a jest pjesma „The Lord Has Come Back Today“, nešto laganija pjesma, koja pomalo podsjeća na samostalne uratke Franka Blacka, ali s promjenama tempa i pratećim vokalima zvuči sasvim dobro.

Mračan uvod u „Thunder & Lightning“ pretvara pjesmu u zanimljivu poluakustičnu kombinaciju s prizvukom njihova već pomalo karakterističnog surf-zvuka. „There's A Moon On“ ne zaostaje ni najmanje za svojim prethodnicima i vraća bend nekim rock korijenima, dok se na pjesmi s naslovom „Pagan Man“ Black ipak pomalo muči vokalnom izvedbom (možda je pjesmu trebala otpjevati Paz?) pa na momente zvuči kao Neil Young, ali pjesma je i dalje prihvatljiva, tim više što se u drugom dijelu odlučio na onaj, pomalo frajerski, uvijek dobrodošao zvižduk. „Who's More Sorry Now?“ još je jedan prihvatljiv poluakustični surf-uradak s lako pamtljivim refrenom kojega bismo možda ponovno nekako lakše svrstali u kategoriju samostalnih uradaka Franka Blacka. Pjesma „You're Such A Sadducee“ ima potencijala, posebno sa svojim uvodnim, zaraznim refrenom te vraća album na početnu visoku razinu, ali kruna svega je svakako posljednja, ujedno i naslovna pjesma „Doggerel“, koja zaokružuje cjelinu na najbolji mogući način. Zagonetan, darkerski, masni glas Francisa s tamnim ugođajem uz pratnju basa i bubnja, uzdiže ovaj album na najviši nivo. Pjesma, koja je glazbeno ogoljena do esencije, sa sitnim detaljima gitare, ksilofona i čvrstoga ritma u podlozi, dopunjena je kasnijim vokalima te ostatkom benda s dominantnom i sigurnom solažom Joeya pa sveukupno zvuči kao jedan premda mračan ipak posve optimističan završetak izuzetno dobrog albuma koji će u diskografiji Pixiesa, posebno ovoj novijeg datuma, zauzeti visoko mjesto.

Uostalom, tko zna što se sve još krije u pjesmarici Blacka Francisa. Naime, kako kažu, Black je početkom snimanja ovoga albuma producentu Tomu Dalgetyju došao s nekih 40 pjesama (jer lock-down je glazbenicima zadao niz domaćih zadaća), a zajedno su valjda odabrali najbolje. No, ako ostale pjesme malo odstoje, svakako će dobiti na kvaliteti te će se, lako moguće, izroditi u neke nove aranžerske i producentske ideje. U svakom slučaju, Pixiesi su sve pjesme na „Doggerelu“ ostvarili sasvim uspješno te možemo slobodno reći da s nestrpljenjem očekujemo nastavak. Jer, sudeći prema ovom novom albumu, Pixiesi nam mogu još štošta pružiti: instrumentalno, tekstualno kao i općenito u svakom glazbenom smislu. Reklo bi se, neovisno o vremenu, bend The Pixies ulazi u neku svoju novu mladost koja će svakako iznjedriti još nekoliko dobrih albuma.

Ivan Dukić