Review
Iza imena Trees of Maine stoji donedavni frontmen indie sastava The Orange Strips, Valdet Luboteni, nadareni glazbeni entuzijast iz Labina koji je (privremeni?) raspust matičnog benda iskoristio za jednu posve novu glazbenu priču. Ono što je na prvijencu Trees of Maine, "False Dawns" iz 2016., s kolegom Dinom Santalezom (Pridjevi) realizirao kao melankolični sintetički pop, Luboteni je tri godine kasnije izbrusio u konkretniji i višeslojniji iskaz.
A "Twin Cities" iskaz su autora odlučnog praviti glazbu koja ne podilazi a lako ulazi u uho, odnosno, poetiku na balansu autorski tvrdoglavog i pitkog, baš kao što vješto balansira s organskim i sintetičkim teksturama. Zbirka je to pop pjesama koje će vjerojatno zaobići viđenije i slušanije pozornice i postaje, ali ne zbog svoje kvalitete već zbog surovog zakona brojeva kad je u pitanju ono što nemaštovito nazivamo masovnim ukusom. No, bez potrebe da ulazim(o) u te i slične analize, ono što je bitno jest da ovime dobivamo još jedan vrlo dobar domaći album koji možda neće praviti tektonske pomake, ali će nijansirati scenu na najljepši mogući način.
Uvodna "War with Everyone" na samom startu ne samo što neće zaratiti ni sa kime, već će uputiti najumiljatiju pozivnicu na 40-ominutno druženje, svojim gotovo plesnim ritmom otvorivši put pravim malim krasoticama poput svojevrsnog podsjetnika na New Order (na koje me možda ponajviše podsjeća ipak prije svega mekoćom vokala) s "Hailstones", razoružavajuće fluidnosti jedne "Moving", ambiciozno struktuiranog a opet jednostavnog singla "Mud & Snow" ili mekih tekstura jedne "King Llama". Zapravo, započevši nabrajanje doveo sam se u "opasnost" da pobrojim (gotovo) sve pjesme s albuma, jer one se uistinu fino pretaču jedna u drugu bez gonjenja ikakve konceptualnosti ili jasne namjere. Odlika je to upravo ovako fino krojenih, nepretencioznih glazbenih zbirki kakve u svoje opise navlače umanjenice iako su u svojoj jednostavnosti zapravo grandiozne.
No, da se ne bih brzopotezno razbacivao komplimentima, završni dojam ipak sugerira da uistinu snažne, da ne kažem konkretne rezultate pod etiketom Trees of Maine tek možemo očekivati. Jer, koliko god "Twin Cities" sadržavao vrlo finu i pametno oblikovanu glazbu, u pitanju je škrabica kojom njezin potpisnik kao da je tek skinuo s pleća nešto što je morao samome sebi dokazati kao dobro i kvalitetno. Kao takve, Valdetove nove pjesme nadmašuju imaginarni prosjek i namiguju nam da je posrijedi jedan još vrlo mlad i darovima bogat glazbeni talent.
Toni Matošin
/
