Review
Već je pet godina prošlo od izlaska posljednjeg studijskog albuma Davida Bowieja, odličnog Reality. Predugo da bi tržište ostalo bez novih izdanja, a u takvim se slučajevima pribjegava isprobanoj taktici: objavljivanju kompilacija.
Bowie, međutim, mora opravdati reputaciju briljantnog medijskog manipulatora, pa uobičajena greatest hits – best of izdanja u njegovu slučaju nisu zadovoljavajuća. Tako je početkom ljeta ove godine legalno objavljivanje konačno dočekao Live Santa Monica "72, tridesetpet godina dostupan kao više puta izdavani bootleg, što je jedan od misterija rocka, ali nije predmet ovoga teksta, a prošlog mjeseca iSelect, izvorno objavljen u lipnju kao dar čitateljima lista The Mail on Sunday. Činjenica da su novine s njim očekivano razgrabljeno potaknula je EMI da ga pusti na tržište u ostatku svijeta.
Riječ je o Bowiejevu izboru 12 pjesama koje mu «nikad nisu dosadile». Kolekciju otvara jedini hit, fantastična Life on Mars? S Hunky Dory, a slijedi zapostavljena devetminutna, mračno melodramatična trilogija Sweet Thing/Candidate/Sweet Thing, koju je Bowie izvodio samo tijekom Diamond Dogs turneje. Druga je pjesma s programatskog Hunky Dory prekrasan bowiejevski folk The Bewlay Brothers. Lady Grinning Soul s prelijepim klavirskim uvodom Mikea Garsona uzeta je s Aladdin Sane, a Young Americans je zastupljen odličnim soulom Win. Slijedi raritetna Some Are, nastala na studijskim svirkama s Brianom Enom, koja nije uvrštena na album Low i dosad je bila dostupna samo kao bonus na Rykodiscovu izdanju iz 1991. Teenage Wildlife, povišenih emocija i odgovarajućeg Bowiejeva pjevanja dostojno prezentira Scary Monsters, a slijede je dvije odlične pjesme s nepravedno podcijenjena albuma Lodger, čiji je jedini problem bio to što se pojavio poslije Low i Heroes: Repetition i Fantastic Voyage.
Uzme li se u obzir da je Loving The Alien jedan od rijetkih svjetlijih trenutaka lošeg albuma Tonight, pa to donekle opravdava njeno uvrštavanje, teško mi je povjerovati da se čak i Bowieju sviđa Time Will Crawl, remiksana posebno za ovo izdanje, s nedvojbeno najlošijeg albuma u njegovoj prebogatoj karijeri, Never Let Me Down.
Kraj je pripao žestokoj Hang on to Yourself, u živoj verziji s gorespomenuta Live Santa Monica "72, čiju prodaju, dakako, nije na odmet potaknuti, ali izvrsna gitara Micka Ronsona u ovom je slučaju dostatni argument za takav izbor.
Iako načelno ne podnosim objašnjenja poput odgovora na stupidno pitanje «što je pisac htio reći», komentari koje je Bowie napisao o svakoj pjesmi su zaista zanimljivi, a nerijetko i duhoviti:«Još uvijek sam jako zaljubljen u ovu pjesmu i dat ću dvije Modern Love za nju u svakom trenutku», napisao je za Teenage Wildlife. Tko ne bi? Ili drukčije: onima koji to nisu učinili, iSelect je najuputnije shvatiti kao naputak za upoznavanje jedne u svemu iznimne diskografije.
Darko Lesinger
/
