Review
Malo je ljudi danas koji prate glazbu, a koji nisu čuli za Davida Bowieja. Kompletan umjetnik, glazbenik s tisuću lica, „rock-kameleon“ kako ga se najčešće nazivalo, upijao je različite glazbene utjecaje, te vješto plivao u najrazličitijim stilovima (folk, rock, rhythm & blues, soul, funky, pop i drugo) pa i ne čudi da ga mnogi poznati glazbenici i danas ističu kao svoj uzor i nadahnuće. Izuzetno produktivan sedamdesetih, vrhunac popularnosti vjerojatno je doživio početkom osamdesetih, ali prisutan je i tijekom iduća tri desetljeća. Premda je ovaj CD/vinil izašao posthumno 2017., koncert kojega možemo poslušati na ova dva diska snimljen je 5. rujna 1974. u Los Angelesu. Bio je to dio američke turneje koju je Bowie započeo sredinom lipnja 1974., a koja je uslijedila nakon što je u travnju iste godine izišao album „Diamond Dogs“.
U New York Bowie je stigao još 1. travnja 1974., prešavši Atlantski ocean na brodu „France“, s obzirom da je tada još imao panični strah od zrakoplova. U Ameriku stigao je s jedinim ciljem – želio je upiti njezinu vibru i osvojiti je. Uselio se u hotel Sherry Netherland pokraj Central parka te iskoristio Avu Cherry, pjevačicu i model, kao vodiča kroz lokalnu soul-scenu. Bowie je tada upoznao scenu Apollo Theater u Harlemu, prijateljavao s Normanom Fischerom, kolekcionarom umjetnina i, nažalost, opskrbljivačem kokainom. „Diamond Dogs“, zamišljen kao konceptualan album inspiriran Orwellovom „1984“, zbog spora oko autorskih prava s nasljednicima Georgea Orwella kao takav nikada nije zaživio. Tekstovi pjesama obilovali su mračnim slikama, priče o dijamantnim psima potjecale su od priča Haywooda Jonesa o dickensonovom Londonu, s krovovima punim siročadi, a u glazbi je bilo nečeg opsesivnog s iskrzanim gitarama i disonantnim saksofonima. Album je nastao kad se Bowieju cijeli dotadašnji svijet raspadao: produbljivali su se problemi s menadžerom Ronyjem Defriesom, privremeno je prestala fasciniranost Iggy Popom i Lou Reedom, Ziggy Stardusta je na kraju turneje 1973. „umirovio“, a napustili su ga i članovi pratećeg banda „Spiders From Mars“ – gitarist Mick Ronson i basist Trevor Bolder. „Diamond Dogs“ bio je Bowiejev najuspješniji album u SAD-u i s njime je dostigao 5. mjesto na ljestvicama. Promijenio je frizuru, stil odijevanja (počeo je nositi odijela s dva reda kopčanja), a dotadašnju pantomimu na scenskim nastupima zamijenio je oponašanjem pokreta Bryana Ferryja iz skupine Roxy Music.
Sviračku ekipu na ovoj turneji činili su Earl Slick i Carlos Alomar na gitarama, Mike Garson (klavijature), Doug Rauch (bas), Greg Enrico (bubnjevi), Pablo Rosario (konge), te David Sanborn na alt saksofonu i flautama. Posebno bogatstvo činilo je čak sedam pratećih vokala: Waren Peace, Gui Andrisano, Anthony Hinton, Luther Vandross, Ava Cherry, Diane Sumler i Robin Clark.
S ove je turneje još krajem listopada 1974. izišao dvostruki live album „David Live“ (inače prvi Bowiejev album uživo), snimljen tijekom nastupa u Philadelphiji od 8.-12.VII. 1974. Prema mišljenju kritike „unatoč mnogim kreativnim segmentima, izvedbe su bile bombastične, ali Bowie je zvučao kao proizvod neke divovske korporacije, a ne kao pjevač.“ Ipak, album se našao na osmom mjestu američkih ljestvica, a u Velikoj Britaniji je bio tik iza Bay City Rollersa. Na albumu su ritam sekciju činili Herbie Flowers (bas) i Tony Newman. Navodno se tijekom snimanja materijala uživo Herbie zaprijetio štrajkom, jer je otkrio dodatne mikrofone koji su nagoviještali da će se koncert snimati, a bojao se da im se to neće platiti. Kasnije izdanje cd-a sadržavalo je i Bowiejevu izvedbu pjesme Ohio Playersa „Here Today, Gone Tomorrow“, kojom je od početka turneje Bowie želio publici dokazati svoje novo soul usmjerenje.
Dvostruki CD „Cracked Actor“ sadrži snimku s te iste turneje, ali u ponešto izmijenjenoj postavi, snimljenu dva mjeseca kasnije, u jednom danu i na jednom koncertu održanom u Los Angelesu.
Prvi disk „Cracked Actora“ započinje uvodnim mijaukanjem i zavijanjem pasa (Animals intro) nakon kojega kreću uspješnice s albuma „Diamond Dogs“ isprekidane starim ali manje poznatim hitovima u nekim novim aranžmanima. Uvodna „1984“ ne razlikuje se posebno u odnosu na studijsku verziju, ali već na idućoj pjesmi „Rebel Rebel“, koja se smatra svršetkom Ziggyjeve ere, ubačeni su prateći vokali preko vjerojatno najpoznatijeg Bowiejevog gitarističkog riffa. Inače, u studijskoj verziji ovaj riff je Bowie navodno sam odsvirao jer je u to vrijeme ostao bez solo gitarista, premda se kasnije uspostavilo da ga je razradio a i odsvirao Allan Parker iz soul dvojca Blue Mink. U live verziji „Moonage Daydreama“ nekadašnji solo Micka Ronsona djelomično zamjenjuju brass dionice, ali ne izostaje ni duži solo gitarista Earla Slicka. Uslijedila je živa izvedba „Sweet Thing/Candidate/Sweet Thing (reprise)“, na kojem je ponovno do izražaja došlo pijanističko umijeće Mike Garsona ali i zanimljivi prijelazi na bubnjevima Greg Enrica, nekadašnjeg bubnjara grupe „Sly and the Family Stone“, te solo saksofon. Lepršavim jazz prijelazom Garson nas uvodi u neki sasvim novi „Changes“, koji završava solo dionicom na saksofonu i novoaranžiranom „Suffragette City“. Slijedi „Aladdin Sane“ u kojega nas uvodi ritam sekcija i puhači, ali kao i na studijskom albumu i ovu izvedbu nosi pijanističko umijeće Mike Garsona. „All the Young Dudes“, pjesma koju je Bowie napisao za engleski band Mott the Hoople, započinje višeglasnim a capella uvodom i konačnim Bowiejevim pozdravom „Good Evening“. I ova pjesma je doživjela soul adaptaciju, pri kojoj Bowie simpatično rola slovo „r“. „Cracked Actor“ u uvodnom dijelu je umjesto gitarističkog riffa dobila brass dionicu pri čemu je Garson pokazao umijeće sviranja melotrona, svojevrsnu preteču semplera, kojom vjerojatno cijelom koncertu daje posebnu punoću zvuka. Prvi disk završava emotivnom „Rock 'n' Roll With Me“.
Drugi disk započinje Bowiejevom izvedbom poznate soul uspješnice „Knock On Wood“, a iduća „It's Gonna Be Me“, osmotaktni blues s dominantnim klavirom Mike Garsona, pjesma koja je nastala, kako je Bowie kasnije tvrdio, pod utjecajem Arethe Franklin i Judy Garland. Ova će se pjesma tek kasnije naći na studijskom albumu „Young Americans“. Slijedi „Space Oddity“, najavljen jazz uvodom klaviriste Mike Garsona, popraćenog tihom akustičnom gitarom i dubljim glasom Davida Bowieja. Novost aranžmanu prve Bowiejeve uspješnice daje i saksofon koji svira u podlozi cijele pjesme. „Diamond Dogs“ započeo je apokaliptičnom recitacijom identičnom studijskoj verziji (vjerojatno je puštena s trake), ali je izvedba pjesme osjetno obogaćena pratećim vokalima. Uvod na klaviru najavio je „Big Brother“, koji je završio solom Mike Garsona i blagim prelazom u „Time“, stariju skladbu nastalu pod utjecajem Kurt Weilla, koja je na trenutak koncertu dala kabaretski ugođaj. „Jean Genie“, jedan od najvećih hitova Davida Bowiea, publika je prepoznala tek po tekstu. Naime, umjesto prepoznatljivog riffa u stilu Rolling Stonesa, krenuo je uvod na basu, kojim je basist Doug Rauch (poznat po sviranju s Carlosom Santanom šezdesetih) pokazao izvrsnu jazz tehniku sviranja palcem kao trzalicom. Prebiranje po klaviru ponovno je prevarilo publiku koja nije prepoznala novu verziju pjesme „Rock And Roll Suicide“. Nakon nje, Bowie se zahvalio i predstavio članove banda te najavio jednu staru pjesmu „John, I'm Only Dancing (Again)“, preradu singla iz Ziggyjeve faze, koja je sada doživjela gotovo devetminutnu, raskošnu soul izvedbu. Nakon toga, netko je obavijestio publiku da je gospodin David Bowie napustio dvoranu.
Na kraju, trebalo bi reći da se radi o izuzetno kvalitetnoj snimci koncerta koja pokazuje da David Bowie izvrsno funkcionira i u velikom, mnogočlanom bandu. „David je na pozornici tjerao ljude da sviraju jedni protiv drugih kako bi bili što bolji“, rekla je kasnije Ava Cherry, „bilo je to kao kod Jamesa Browna, uvijek smo bili pod pritiskom, ' Ti upadaš, ti letiš'. Rezultat je ponekad bio sjajan. Diane (Sumler) i ja žestoko smo se nadmetale koja će biti bolja zato što smo bile suparnice.“ Ovaj kvalitetan album neće biti zanimljiv samo poklonicima Bowiejevog djela, već i onima koji se s njime tek upoznaju, jer daje naznaku novog smjera Bowiejeve karijere koja je obilježila sredinu '70-ih, a koju je potkrijepio albumima „Young Americans“ i „Station To Station“.
Ivan Dukić
/
« ★ (Blackstar) 
