Live In Dublin

Review

Je li stari lisac, istinski šjor od Pjesme ipak malčice pretjerao, prvo je pitanje koje se – bar meni – nameće već samom viješću o još jednom koncertnom izdanju Leonarda Cohena. Svakako na takav upit utječe i to što sam u zadnjih nekoliko godina uživo gledao čak tri njegova koncerta koja su u mnogočemu bila gotovo identična, ali ne možemo zanemariti da je "Live in London" tek pet godina star (i već sadrži cjelokupni nastup u formi koju godinama s odličnim bendom vrlo uspješno izvodi), te da je "Songs from the Road", kao intimistična koncertna kompilacija objavljen 2010. Dakle, je li "Live in Dublin" – suvišan?

Naravno, na to pitanje nema ispravnog odgovora. Leonard Cohen institucija je posebna kova, posebne geneze i manifesta(cije) – to je, vjerujem, odavno svima jasno. Prosuo sam već riječi i riječi na napadaje "mudrosti" o tom istinskom pjesniku među glazbenicima i poniznom glazbeniku među pjesnicima, analizirao i pokušao u svom njihovu bogatstvu apsorbirati i njegove albume i romane i zbirke poezije, ali uvijek je, naravno, ostajala bar jedna neizrečena riječ ili rečenica, ona što uvijek nedostaje i što uvijek bježi kad se pokušava obuhvatiti takav kreativni duh i njegova širina. S "Live in Dublin" više neću ni pokušavati; pustit ću jednostavno da stari, iskusni bard pjeva, da recitira i dovršava svoju trajno gradeću Kulu Pjesme.

U pitanju je zapis s nastupa u dablinskoj O2 Areni u rujnu prošle godine, dakle, nakon izlaska sjajnog albuma "Old Ideas", zastupljenog ovdje s četiri pjesme (kao svojevrstan bonus repertoaru s "Live in London"). Na čak tri CD-a u ukupnom trajanju od tri sata predstavljen je cijeli nastup u klasičnoj "best of" formi, u istom paketu dostupan i u HD slici na DVD-u, odnosno, blu-rayu, ovisno koji će te format odabrati. Kao vrhunac opsežne turneje gotovo jednoglasno proglašene trijumfalnom (imali smo se prilike uvjeriti u to i u prekrasnom ambijentu pulske Arene), ovaj koncert bez pogovora predstavlja veličanstven repertoar i izvedbu te kao takav zavrjeđuje diskografski tretman. Problem nastupa tek u kontekstu Cohenove diskografije zadnjih godina, koja postaje zasićena. Ne toliko da odmahnemo rukom (što bi, iz poštovanja prema ovom neumornom goniču najfinijih emocija i najprodornijih duhova, bilo i bezobrazno i oholo), ali već dostatno da se osjeti zamor i želja za nečim inventivnijim (jer, ruku na srce, i studijski albumi, koliko god kvalitetni bili, već godinama plutaju istom ukroćenom rijekom).

Toni Matošin