Review
U nastojanju da ostvari karijeru zahvaljujući vlastitim sposobnostima, pijanist Matija Dedić je na početku izbjegavao bilo kakvo profesionalno povezivanje s roditeljima: Gabi Novak i Arsenom Dedićem. Naime, sindrom uspješnih roditelja na svjetskoj jazz sceni, posebice u njezinoj novijoj povijesti, predstavlja veliko opterećenje mnogobrojnim svjetskim jazzistima mlađeg naraštaja, a s istim se poteškoćama na početku karijere susreo i on, ponajprije zbog predrasuda slušatelja i kritičara. No, već se u ranom razdoblju, krajem 1990-ih i u prvoj polovici 2000-ih, kao stalni član kvarteta Boilers, ali i nastupajući solo ili sa svojim sastavima, afirmirao kao respektabilna osobnost hrvatskog jazza, postignuo je skladateljsku i interpretativnu zrelost, neovisnost i image, te je postao svjestan da se više ne mora kloniti glazbe uz koju je odrastao u roditeljskom domu i koja mu je stilski bliska, posebice zato što u njoj leži velik potencijal a na dohvat mu je ruke.
Najopasniji projekt
Zato je, tada već cijenjen kao skladatelj ali i interpretator jazz standarda, počeo sve više nastupati sa svojim roditeljima i izvoditi glazbu Arsena Dedića, te je za svoj šesti samostalni album napravio hrabar iskorak odabravši skladbe svoga oca. Radi se o albumu Drugi pogled koji je diskografska kuća Dallas Records nedugo reizdala u povodu 10. godišnjice objavljivanja prvog izdanja. Bio je to njegov prvi pokušaj obrada očevih djela kojima je pristupio posve drukčije nego na novom, nagrađivanom albumu Matija svira Arsena (Croatia Records). Tada je već imao iskustvo tematskih projekata, s jazzističkim obradama djela Gibonnija i Dore Pejačević, te je imao razlog okušati se u do tad najopasnijem u kojem je tumačio djela u kojima je morao pomiriti bliskost koja proizlazi iz obiteljskog okružje i očev neosporni autoritet na hrvatskoj glazbenoj sceni. Uspio je u tom naumu i svojim obradama, osmišljenim na drukčiji način, podsjetio još jednom na vrijednost i univerzalnost Arsenovih djela i njegove pjesme potvrdio bezvremenskim evergreenima hrvatske glazbe. No, načinom na koji je tumačio njegove skladbe, na koji je intervenirao i trenutku izvedbe, na koji ih je uzimao kao predložak za svoje improvizacije, i Matija se i sam predstavio izvrsnim “skladateljem”
Mračna strana
Za ovaj je album odabrao dvanaest Arsenovih antologijskih djela nastalih u raznim razdobljima karijere: Sve te vodilo k meni, Kuća pored mora, Ni ti ni ja, Ne plači, Razgovor s konobarom i Moderato cantabile, kao i glazbu za filmove Glembajevi i Pakleni otok, te televizijske serije U registraturi. Kao u ovim izvedbama, i u onima skladbi Sve što znaš o meni u kojoj pjeva Arsen Dedić, te Kuća za ptice u kojoj pjeva Gabi Novak, osjeća se snažan jazzistički pristup što znači da je Matija pridobio roditelje na svoju, “mračnu” (čitaj jazz) stranu, da su mu vjerovali. Skladbe je predstavio u tri konteksta. Naime, odsvirao ih je solo, te s dvije ritam sekcije s kojima je u to doba najčešće nastupao u jazz izričaju. U jednoj, onoj zagrebačkoj, svirali su kontrabasist Mladen Baraković i bubnjar Borna Šercar, a u drugoj, dalmatinskoj, bas gitarist Renato Švorinić i bubnjar Jadran Dučić “Čićo”. Kao gosti u nekim izvedbama svirali su gitarist i programer Silvio Pasarić te sopran saksofonist i harmonikaš Marko Križan koji nažalost više nije s nama.
Svakako, ovo je reizdanje vrijedan podsjetnik na važan aspekt karijere Matije Dedića i potvrda na utemeljenost njegovih različitih iščitavanja iste teme.
Davor Hrvoj, preuzeto iz časopisa Cantus, br. 200/201
