Nedugo zatim, Jim je usporedno sa studiranjem filma počeo razmišljati i o osnivanju grupe. To su zaista bila samo razmišljanja jer nije znao ni pjevati, niti svirati neki glazbeni instrument. No, nešto drugo je znao sigurno – znao je kako će se zvati njegov bend. Dvojba oko toga je li ime The Doors preuzeto iz radova pjesnika Williama Blakea ili iz eseja Vrata Percepcije Aldousa Huxleya otklonjena je činjenicom da je Huxley naslov za svoj tekst preuzeo iz Blakeove rečenice „Kad bi vrata percepcije bila očišćena, sve bi se čovjeku prikazalo onakvo kakvo u stvari i jeste, beskrajno“. Prvi članovi Jimovog sastava koji se već tada zvao The Doors bili su njegove starije kolege s fakulteta Denis Jacob i John DeBela koji su Jima zainteresirali za njegovu kasniju životnu opsesiju, šamanizam. Poznanstvo sa Rayom Manzarekom, također studentom filma, ali i vođom grupe Rick And The Ravens prvi put je otkrilo Jimu kako je to biti na glazbenoj sceni. Manzarekov band bio je angažiran da prati Sonny & Cher upravo u trenutku kada ih je napustio jedan član. Šesti član grupe tako je jednokratno postao Jim, koji je cijeli nastupu hrabro držao neuključenu gitaru. Tada je već bio obuzet acid kulturom, i pošto je bio nezadovoljan tretmanom u UCLA-i preselio se u Venice, tzv. meku boraca za ljudska prava i boema. Na plaži u Veniceu Morrison je ponovno sreo Manzareka i rekao mu da ima nekoliko tekstova koje je ovaj, logično, želio čuti. Tako je jedna strofa pjesme Moonlight Drive dobila prvog od mnogobrojnih kasnijih slušatelja. Ovo su najbolje riječi za pjesmu koje sam ikada čuo – rekao je Manzarek – hajde da osnujemo rock'n'roll bend i zaradimo milijun dolara. Tako je – rekao je Morrison – upravo sam to sve imao na umu.
Prvi pokušaji bili su vezani za suradnju sa Rayovom braćom, Rickom i Jimom, ali je tek dolazak bubnjara Johna Densmorea stvori oblik budućih Doorsa. Četiri prve pjesme koje su nosili kao demo snimke mnogim izdavačkim kućama bile su: Moonlight Drive, My Eyes Have Seen You (tada se zvala Go Insane), End Of The Night i Summer's Almost Gone. Zanimljivo da se od ove četiri skladbe jedino End Of The Night našla na debi albumu grupe, a ostale su morale sačekati drugi LP Strange Ways ili treći Waiting For The Sun. Ipak, tada, nijedna diskografska kuća nije se niti osvrnula na njihove demo snimke. U to vrijeme dogodile su se dvije vrlo važne stvari za Jima – poslije jednog vrlo oštrog pisma njegovog oca potpuno je prekinuo odnose sa roditeljima i upoznao je Pamelu Courson, koja ga nikada neće napustiti. Pamela je imala običaj da se naziva „Jimovom kreacijom“, jer je pod njegovim utjecajem došla u dodir sa filozofijom, poezijom i mnogim drugim stvarima. Njihova veza je bila neobična i na prvi pogled trzava, ali nikada se nije prekinula.
Konačno, jedan producent se zainteresirao za Doorse, bio je to Billy James, čovjek koji je jedno vrijeme radio za Boba Dylana i bio zaposlen u diskografskoj kući Columbia. Na žalost, Columbia je već tada bila prevelika izdavačka kuća da bi vodila brigu o svakom novom bendu i od svega nije bilo ništa. U međuvremenu su Doorsi promijenili gitarista – u bend je došao najmlađi član Robby Krieger koji je nekada svirao sa Densmoreom u sastavu Psychedelic Rangers. Pokušavali su u svoj zvuk uklopitii basista, ali su odustali jer im se činilo da zvuk grupe podsjeća na Stonese i druge R&B sastave. Pet dana tjedno su vježbali, a preko vikenda su svirali uglavnom po zabavama. Prvi ozbiljniji nastup imali su u klubu London Fog 1966. Bila je to zapravo serija nastupa od kojih se na prvom nije pojavio doslovno nitko. Kasnije je publike bilo više, a bili su plaćeni po pet dolara za svirke radnim danom i deset dolara za nastupe preko vikenda. U pauzama, Jim i društvo su odlazili u stotinjak metara udaljeni čuveni klub Whiskey A Go Go i gledali grupe sanjajući o tome da jednog dana budu „veliki kao Love“, tada najpopularniji losanđelski underground bend.
Upravo angažman u Whiskeyju bio je prekretnica koji su Doorsi tražili. Dobili su priliku da se tamo pojave jednog ponedjeljka, a vlasnik kluba je zaključio da nemaju šanse te da je Morrison nepristojni balavac, koji ekscesnim ponašanjem prikriva nedostatak talenta. Ipak, popustio je nagovaranjima i dao im još jednu šansu te su nedugo zatim postali praktički kućni bend kluba. Po Los Angelesu se počelo pričati o „ludom pjevaču“ i klubu koji je svake večeri bio pun. The End je tada bila samo lijepa ljubavna pjesma – čitav završni dio sa zastrašujuće otvorenom edipovskom manifestacijom uopće nije postojao. Svaki put Jim bi dodao neki novi stih, ali prvi put kada je ta kompozicija izvedena u konačnom obliku, sa dovršenom stihom „Oče? Da, sine? Želim te ubiti. Majko...želim te...“ dobili su otkaz za sva vremena, bez prava da se u klubu pojave čak i ako plate. Ronnie Harran, djevojka koja je u Whiskeyju radila na izboru i promociji bendova za klub, ostala je uz njih pokušavajući opet zainteresirati šefove izdavačkih kuća reklamirajući ih kao „američke Rolling Stonese“. Opet se nikome nisu svidjeli.
Jack Holoman, vlasnik i predsjednik Elektra Records, male, ali agilne etikete za koju su snimali Love, također nije bio impresioniran kada ih je prvi put vidio uživo. No, Ronnie i vođa Lovea Arthur Lee, nagovorili su ga da ih opet pogleda i tek nakon što je četvrti put vidio njihov nastup, Jack je promijenio svoj stav da „grupa nema ono nešto“ i ponudio im ugovor. U međuvremenu, njihov stari znanac, producent Billy James prešao je u Elektru i obećao im najbolje uvjete snimanja koje on može osigurati. Željni snimanja, Doorsi su potpisali bez mnogo premišljanja i tako napravili potez karijere. Paul Rotschild, kućni producent Elektre bio je angažiran da im pomogne pri snimanju debi albuma. Snimanje u Sunset Sounds studiju teklo je prilično dobro i sve pjesme snimljene su uživo (kako bi drugačije sa samo četiri kanala), a na album su uvrštene one koje su naišle na najbolji prijem publike u klubovima. Ali „prilično dobro“ pretvorilo se u „katastrofalno“ kad je trebalo snimiti najdužu pjesmu The End. Jim je, očigledno na tripu, najprije razbio mali televizor o zaštitno staklo kontrolne sobe, a onda se, poslije neuspjelog pokušaja da ga odvedu kući, vratio i prvo prosuo po cijelom studiju pijesak iz jedne od velikih pepeljara, a zatim zgrabio aparat za gašenje požara i pjenom poprskao miks-pult i sve instrumente. U tom događaju, potpuno je uništena jedna od Robbijevih gitara i iznajmljeni harpsihord. Sutradan, Elektra se pobrinula da studio bude potpuno čist i Morrison nije vjerovao kad su mu pričali što je napravio. The End su snimili u drugom pokušaju.
Prvi nastup van granica Los Angelesa Doorsi su imali u New Yorku i priča o njima počela se širiti sve dalje i dalje. New York ih je prihvatio i to je bio prvi znak opće euforije koja će uskoro zahvatiti Ameriku kad debi album The Doors bude pušten u prodaju. Ipak, prije toga trebalo je odraditi tzv. pripremanje terena i dizanje prašine. Grupa nije željela standardnu biografiju i zato je Sue Holmes uz pomoć članova benda, napisala odlomak posluživši se djelom jedne od Jimovih izjava koja je glasila ovako: Na pozornici The Doors izgledaju kao da su u svom svijetu. Pjesme su im drevne. Zvuče kao karnevalska glazba. Kad se završe, nastaje trenutak tišine. Nešto novo je ušlo u prostoriju. Uz ovaj dio bila je i tradicionalna biografija u kojoj je pisalo da su Jimove omiljene vokalne grupe Beach Boys, Kinks i Love, da jako voli Franka Sinatru i Elvisa Presleya, a od glumaca Jacka Palancea i Saru Miles. Tada je prvi put objavljeno da nema obitelj i da su mu roditelji mrtvi. Sue se protivila ovoj zadnjoj rečenici, ali je Morrison inzistirao da bude objavljena.
Ovaj događaj pokazao se vrlo važnim nešto kasnije, u vrijeme kada je debi album Doorsa već skoro dostigao zlatnu tiražu, a Jimov mlađi brat Andy posudio album od prijatelja da ga presluša s obitelji. Dok su preslušavali album, Jimov otac je po Andyevim riječima čitao novine koje su tek zadrhtale kod edipovskog stiha pjesme The End. Ali ni tada, niti ikada, Steve Morrison nije ništa rekao o svom sinu i njegovoj glazbi. Clara Morrison, Jimova majka, nedugo je zatim uz pomoć izdavačke kuće Elektra ugovorila susret sa Jimom. Njihov razgovor je bio biše manje monolog jer je Jim uglavnom mrmljao signale da ju sluša. Majka je cijelo vrijeme nagovarala Jima da posjeti obitelj, ali je sve završila za Jima najgorom mogućom rečenicom. Zamolila je Jima, da se zbog oca ošiša prije nego dođe u posjetu. Jim je neuobičajeno pristojno rekao: “Doviđenja“, a zatim se okrenuo ostalima i obavijestio ih da nikada više ne želi razgovarati s njom. Nakon toga, majka je još nekoliko puta pokušala da se susretne s Jimom, ali neuspješno.
Taj događaj pokazao je mračniju stranu Morrisonove ličnosti, one koja se javljala uvijek kada bi samodestruktivnost prelazila u mučenje drugih. To je s vremenom postalo nekom vrstom njegova zaštitnog znaka, posebno zato što su svi spremni oprostiti briljantnom čovjeku, a još više uspješnom briljantnom čovjeku. Jedini čovjek, osim njegovog oca, koji mu nije bio spreman oprostiti bio je on sam. Ujedno to je i bio razlog zašto je Jim potrošio cijeli život u manje od 30 godina te između života i legende, bez mnogo premišljanja, odabrao ovo drugo.
4. siječnja 1967.godine objavljen je album The Doors i singl Break On Through, a nedugo zatim svirali su u Filmoreu, tada najboljoj i najpoznatijoj dvorani u Americi. Prve reakcije kritike na račun albuma nisu bile osobite i uglavnom su Jimove tekstove nazivali površnim i prenaglašenim smatrajući Doorse prije svega pretencioznim kvaziintelektualnim proizvodom. Zapravo je tek podrška Richarda Goldsteina i Lillian Roxon, tada vodećih američkih kritičara, otkrila da se radi o istinski značajnom ostvarenju. Goldstein je albumu podario epitete kao što su „napeto“ i „moćno“. Za drugi singl odabrana je Kriegerova Light My Fire, koja je konačno od Doorsa napravila najvreliju rock atrakciju te godine. Koncerti su ubrzo bili prepuni i sve intenzivniji, a Goldstein je Jima nazivao „seksualnim šamanom“ i pisao da Doorsi nastavljaju tamo gdje su stali Rolling Stonesi.
U srpnju 1967. Morrison je upoznao Nico, tada poznatu kao fatalnu žena rock'n'rolla. U to vrijeme Nico je govorila da nitko ne voli više acid od Jima i mene. Iako je bilo jasno da je Jim većinu vremena provodio u takvom stanju, to se ne može promatrati kao osnova njegove kreativnosti. On je bio pjesnik neobične snage, jedan od onih koji inspiraciju dobivaju samim rođenjem. Njemu stihovi, a kasnije i glazba dolazili sasvim prirodno i većinu svojih ranih pjesama napisao je hodajući ulicama i pjevušeći. Tako je nastala pjesma Hello I Love You – na plaži pri pogledu na nepoznatu djevojku – ali i mnoge druge pjesme.
U vrijeme dok je Light my Fire čvrsto držala čelnu poziciju mnogih top lista singlova, Doorsi su, uz pomoć Brucea Botnicka ušli u studio da snime drugi album Strange Days. Strange Days je bio zanimljiv prije svega zato što je tada grupa prvi put osjetila draž eksperimentiranja. Skok sa četiri na osam kanala dao im je mnogo novih mogućnosti. Bruce Botnick je tijekom snimanja pjesme Horse Latitudes došao na ideju da pjesmu obogati tehnički obrađenim zvukovima iz prirode. Na jednom kanalu snimljena je tzv. bijela buka koja je podsjećala na vjetar. Boca Coca Cole bačena u limenu kantu za smeće, ljuskama kokosovih oraha lupali su po podu, a snimljen je i zvuk većine instrumenata dok su svirali na neuobičajen način. Na naslovnoj pjesmi zabilježeno je jedno od prvih korištenja Moog sintisajzera, a na Unhappy Girl kontračinela je puštena unatrag, pa je tako stvoren trik usisavanja zvuka. Za vrijeme snimanja You're Lost Little Girl, producent Paul Rotschild je predložio da u Jimovu kabinu bude postavljena prostitutka kojoj bi bilo dopušteno da pusti mašti na volju. Njenu ulogu je preuzela Jimova djevojka Pamela. Dvadeset minuta kasnije izašli su iz kabine, a Jimu očigledno, nije ni padalo na pamet da uz sve to još i pjeva. Na Strange Days došla je do punog izražaja Morrisonova fascinacija neobičnim temama. Pjesma Latitude Horses bavila se temom ritualnog žrtvovanja španjolskih pastuha, People Are Strange je bila zastrašujući vapaj usamljenika (dovoljno je čuti stih „Lica su ružna kad si sam“), Moonlight Drive se od idilične ljubavne šetnje pretvarala u suicidalnu dramu, a When The Music's Over je trebala naslijediti The End kao najduža i najintrigantnija pjesma. Te dvije pjesme mogu se gledati kao dijelovi jednog te istog stava. Dok je jedna okrenuta autorovoj unutrašnjosti, druga se bavi vanjskim svijetom. Finalni krik „Želim svijet, i želim ga sada!“ oslikavao je Morrisonov stav bolje od bilo čega drugoga.
Jedan od načina za manipuliranje masom Morrison i Doorsi pronašli su u upotrebi kratkih blokova tišine na koncertima. Jim je bio majstor u tome, znao je dovesti publiku do ruba eksplozije i baš onda, dao bi znak da bend nastavi svirati, “Volim vidjeti koliko dugo mogu izdržati“ – rekao je poslije – „i baš kad su na rubu da popuste, dajem im olakšanje. Ljudi se tako zapravo uplaše, a strah je vrlo uzbudljiv. To je potpuno isto kao trenutak koji prethodi orgazmu. Svatko to želi“. Ovakve i još mnoge druge izjave učinile su Jima miljenikom među novinarima. Ni Ray Manzarek nije mnogo zaostajao za Jimom u tom smislu, kada su ga pitali o nastanku imena grupe odgovorio je: “Postoje stvari koje su poznate i o kojima se ne zna ništa, postoji poznato i nepoznato, a između su vrata – to smo mi“. Zatim bi se Jim priključio „O nama treba razmišljati kao o erotskim političarima“. Ovaj slogan se smatra najboljim koji je Morrison rekao.
Ipak raditi sa Jimom postalo je sve kompliciranije. Prije nego što je treći album uopće došao na red, nakon sjajnog nastupa u Hollywood Bowlu, objavio je ostalim članovima benda da napušta sve. Bio je prezasićen životom rock zvijezde i cijela stvar prestajala mu je biti izazov. Manzarek ga je zamolio da ostane još šest mjeseci i, eventualno, promjeni odluku, to je i napravio. Također, njegov alkoholizam postajao je sve ozbiljniji i na kraju se pretvorio u osnovnu stvar njegovog života. Počinjao je piti od jutra i nikada nije dolazio u studio te na koncerte bez flaše. To je s vremenom dovelo do potpune nesposobnosti za nastupanje, pa se jednom čak dogodilo da je Ray otpjevao čitav koncert. Svijet je bio pod njegovim nogama, ali sam Morrison, nažalost, nije više bio u stanje da na njima stoji.
Treći album, Waiting For The Sun, na kojem se našao već spomenuti hit Hello I Love You, naišao je na sjajan prijem kod publike i kritike (neki su čak pisali da je bolji od prva dva). Radni naslovi albuma bili su American Nights i Celebration Of The Lizard, prema poemi na papiru za koju još nisu imali glazbu. Ova skladba bila je odštampana na unutrašnjem omotu albuma, ali je tek na dvostrukom koncertnom Absolutely Live bila i izvedena. Pjesma je bila sjajan prikaz Jimove fasciniranosti gmizavcima i bila je do tada još nešto neviđeno u svijetu rock'n'rolla.
Šest mjeseci poslije objavljivanja četvrtog albuma Soft Parade, Jim je bio neprekidno pijan i već nekoliko puta hapšen zbog raznih ekscesa. Album Soft Parade se nažalost nepravedno podcjenjuje iako je na njemu potpuno uspio eksperiment sa proširenjem zvuka grupe pomoću puhača. Njihovi singlovi se tada više nisu tako dobro prodavali kao ranije, ali je u međuvremenu grupa odradila izuzetno uspješnu europsku turneju, koja im je ostala i jedina. Bilo je sigurno da su Doorsi postali jedan od najvećih bendova na svijetu. Zbog sve veće Morrisonove krize krenule su glasine o mogućem raspadu grupe, a zapravo se spremalo novo remek djelo. Radilo se naravno o Morrison Hotelu i Roadhouse Bluesu, koji je – kao i Queen Of The Highway te Blue Sunday bio posvećen Pameli. Nedugo poslije toga, Morrison je doveo sebe na rub živčanog sloma, što je označilo početak postepenog, ali definitivnog pada.
Taj pad je, doduše, usporen sjajnim pločama kakve su bile koncertna Absolutely Live i L.A. Woman (opet, sa mega-hitom, na žalost, posljednjim Riders Of The Storm). Zbog njegovog stanja, ove sjajne ploče zapravo možda i još bolje dokazuju koliki je genijalac bio Jim Morrison. Kada se uzme obzir Jimova negacija njegovog tadašnjeg postojanja Riders Of The Storm predstavlja oporuku razočaranog buntovnika. Bilo je očito da je grupa na rubu razlaza i Jim je to potvrdio početkom ožujka 1971. godine kada je potvrdio svoj odlazak i preselio se u Pariz.
3. srpnja 1971. godine Pamela ga je pronašla mrtvog u kadi njihovog stana u Parizu i četiri dana kasnije ispunila je smrtovnicu u kojoj je kao razlog smrti naveden srčani udar. Imao je samo 27 godina.
Morrisonova smrt ostala je misterija iz nekoliko razloga, koji su mnoge naveli da vjeruju da se to zapravo nije ni dogodilo. Svjedočenja ljudi sa kojima je Jim bio u kontaktu nedugo prije smrti kažu kako nitko zapravo ne zna gdje je Jim bio te večeri. Naravno, odmah su se raširile mnoge verzije uzroka njegove smrti od predoziranja do ubojstva. Jedina osoba koja je sigurno mogla znati tu tajnu bila je njegova djevojka Pamela, ali je ona tu tajnu, ako je uopće i postojala, odnijela u grob. Umrla je 3 godine poslije Jima.
Mnoga posthumna izdanja,među kojima i dva studijska albuma Full Circle i Other Voices, podsjetila su koliko je Morrison bio važan kao pjevač, kao autor, kao simbol. Bio je lijep, inteligentan i, što je najvažnije opasan, a to nije kombinacija koja traje. Iako se borio protiv autoriteta s vremenom je za mnoge i sam postao autoritet. Zbog optimizma koji se krio u mnogim njegovim pjesmama pripadao je jednom svijetu u kojem njihov tvorac, nije mogao postojati.
Davor Štimac
