Violator (Collectors Edition)

Review

U karijeri svakog velikog benda pojavi se jedan album koji se izdvaja od ostalih i po kojemu će bend postati prepoznat posvuda. Za npr. U2 je to bio Joshua Tree, a za Depeche Mode to je Violator.

Strka oko Violatora započela je netom prije 1990-e, kada je vještom propagandom promoviran prvi singl sa nadolazećeg albuma, bezvremenski Personal Jesus koji je najavljivao vrhunac tadašnje karijere Depeche Modea, koji će ih konačno izdići na svjetsku (i priželjkivanu američku) razinu. No, prava pjesma je tek uslijedila - Enjoy The Silence i danas ostaje najpoznatija pjesma Depeche Modea, koju je popratio ingeniozni videospot u režiji Antona Corbijna, koji od ovog albuma naovamo dizajnira sve covere njihovih albuma (i više od toga).

Sa ova dva prethodeća singla u svom repertoaru, Violator i nije mogao ostati nešto manje od hita, iako je na svojoj tracklisti sadržavao samo 9 (savršenih) pjesama. Iako su se na albumu Depechovci (konačno i po prvi put) odlučili na upotrebu gitara, suštinski je ipak riječ o maestralnoj kolekciji elektronike koja je, paradoksalno, u neku ruku predstavljala posljednji izdisaj new wavea 80-tih.

Album otvara veličanstvena World In My Eyes, koja još jednom ističe da je Martin Gore u to vrijeme bio na vrhuncu skladateljske karijere, a i u neku ruku najavljuje da je ono što slijedi Depechov pogled na svijet. Sweetest Perfection komotno je mogla biti nježnijeg tempa, no naglašeni bubnjevi nakon prozaičnog refrena učinili su je najdinamičnijom pjesmom Depeche Modea u kojoj Martin ima glavni vokal.

Nakon Personal Jesusa, koji je na albumu predstavljen u originalnoj produženoj verziji, slijedi mračna Halo, koja je zastupljena čak i na recentnijim turnejama, nakon koje slijedi umirujuća Waiting For The Night, zaokupljena generiranjem osebujne atmosfere za što je ponajviše zaslužan Dave Gahan. Enjoy The Silence završava skrivenim instrumenatalom Crucified nakon kojeg slijedi još jedan singl s albuma, Policy Of Truth koji je, po tko zna koji put, pokazao fascinaciju benda grijehom koji se, u navedenom slučaju, nastoji prešutjeti, no bend će tu tematiku naširoko razraditi tek na sljedećem albumu.

Blue Dress predah je mračnih pjesama koji zrači senzualnošću i originalnim elektro zvukovima, nakon koje slijedi elegična završnica sa Clean, kontemplirajućom ispovjesti koja završava album.

Želja Depeche Modea je očito bila da se Violator shvati kao ultimativni "vjerski" album, no potraga za pravim zvukom (u velikoj mjeri stimulirana osobnim nezadovoljstvom demo snimkama i producentom albuma Floodom) i eksperimentiranje sa gitarama pretvorili su Violatora u klasik koji je, u potpunosti, opisivao ono što je Depeche Mode, a ne ono čemu su oni (u tom trenutku) težili.

Posebno reizdanje albuma popraćeno je DVDom sa dokumentarcem Depeche Mode 1989-90 (If You Wanna Use Guitars, Use Guitars) u kojemu je vidljiva histerija koja je u ono vrijeme vladala oko Violatora, dok je cijeli album predstavljen u remasteriranom DTS zvuku. Dodatne pjesme su B - sideovi od kojih se ističu Dangerous (sa singlice Personal Jesus, jedan od njihovih najboljih B-Sideova koji je svoje mjesto mogao naći i na Violatoru) te Sea Of Sin.

Violator je, po mnogima, najbolji album Depeche Modea, a kolekcionarsko izdanje ponovno potvrđuje tu činjenicu.

Goran Hatala