Review
Bend koji je svoj put utabao na riječkoj rock sceni, u svojim postulatima zakucao je odmak od kalupa i repliciranja prevladavajućeg opusa na domaćoj sceni. Eksperimentiranje, igranje sa žanrovskim te produkcijskim mogućnostima; nešto su sto njihov rad, ne samo da uključuje, već podrazumijeva. Nakon gotovo tri godine studijskog posta, Morso je objavio EP pod nazivom „Mijenjaš Lice“. Mnogi su sa ovolikim vremenskim odmakom očekivali treći po redu album ove družine, ali oni su se ipak odlučili za retrospektivan po formatu split, a po formi twist prethodnika.
Ovaj EP je zapravo b strana prva dva uratka. Neki aranžmani su rekonstruirani gotovo do neprepoznatljivosti. Ogoljena akustična verzija pjesme „Krede“ je potpuna parabola izvornog aranžmana svedena na kralježnicu akorda i tonova originala. „Mijenjaš lice“ u prvi plan stavlja bubanj i jednostavne bas dionice. Te početne numere ostavljaju dojam kako se grupa vrača zvuku prvijenca, dok su synth momenti prvenstveno podređeni osiguravanju dinamike i obogaćivanju pejzaža koji okružuju. Iako su oba prethodna eksperimenta polučila dobre rezultate, organska okolina ovom probranom ruhu, ipak daje veću emociju.
Bijeg od alternativnog indie rocka prema electro popu ovdje je opet vraćen na početak i obratno. Pogađate, nastavak ovog preslagivanja, nešto je bliži drugom albumu. Prije toga svakako treba izdvojiti „Sol“; ona sa minimalnim estetskim korekcijama iskače kao jedan najboljih momenata materijala. Velik i nedorečen potencijal sirovog aranžmana sa prvijenca ovdje je dotjeran zavidnom preciznošću do uvjerljivog savršenstva. Ivana i Stane u duetu ponovno zvuče očekivano uvjerljivo, tj. Ivanina vokalna nadmoć ovdje vodi naraciju dok Stane sve spretno upotpunjuje.
Remiksiran „Guliver“ zahtjeva privikavanje, ali oduševljava koračnicom komponiranom na MK mašini te simfonijskim zaključkom. „Kao da znam kraj“ nosi neuobičajen i zanimljiv ambijentalan aranžman, dok iz preslagivanja „Sami“ vrište The B Inside duhovi metodološke transformacijske progresije; iz vremena postanka prije postanka Morsa. Ovaj hvale vrijedan EP, novacima će predstavljati osvježenje i otkriće, dok će se stara garda ipak teško oteti dojmu kako je ovaj svezak samo prijelazno laštenje starih bisera. Međutim, izlaganjem šarene najlonske retrospekcije, Morso je potvrdio kako njihova raznolikost ispod površine ima jasan glazbeni identitet i potpis.
Dosadašnjim uradcima nedostajao je nanogram medijskog prostora da naprave taj zasluženi mainstream iskorak, tj. izlože onu jednu pjesmu. Bilo je mnogo kandidata, nekoliko iznimno radiofoničnih, ali opet publika to nije ili nije imala priliku prepoznati. Glazbene preferencije publike oduvijek su psihološki fenomen, a prevagu najčešće donose neke niže emocije i strasti. Da bi slika bila potpuna nedostaje još samo oksimoron, pa tako Mrle iz Let 3 opisuje Morso kao bend koji: "ima nešto što je specifično, a opet potpuno drugačije i autentično...". Vjerujmo mu na riječ; preostaje nam samo da s nestrpljenjem iščekujemo nove uratke.
Marko Pavišić
/
