Birdsongs

Review

Fascinantne su priče o tome kako su neki jazz, i ne samo jazz glazbenici, koristili zvukove prirode kao nadahnuće za svoje stvaralaštvo. Još su luđe one u kojima se govori o tome kako su neki od njih komunicirali sa životinjama, primjerice kako je Chico Freeman, svirajući sopran saksofon, ostvario spontani razgovor sa cvrčcima, ili kako je Eric Dolphy odlazio u šumu i flautu svirao u okružju cvrkuta ptica. Slična iskustva ima pijanistica Diane Moser koja je osjetila da može komunicirati s pticama, pa je to postala njezina opsesija i na tim iskustvima ostvarila je cijeli opus. Prvu skladbu nadahnuta pojem ptica napisala je još kao petogodišnjakinja, a s vremenom je shvatila da s njima može glazbeno razgovarati na principu poziva i odgovora, što je jedno od načela jazz glazbe. Glazbu nadahnutu tim iskustvima izvodila je u raznim situacijama i s raznim formacijama, od solo klavira do orkestra. Svoj novi CD, što ga je ostvarila nadahnuta istom tematikom, snimila je u formaciji trija, uz flautista Antona Dennera i kontrabasista Kena Filiana. Izvode uglavnom njezine skladbe od kojih je jednu, “Birdsongs for Eric”, posvetila upravo Ericu Dolphyju čije je stvaralaštvo proučavala i s kojim je osjetila neku neobičnu povezanost. Svakako, pjev ptica snažno se osjeća u njihovim izvedbama komornog jazza. Naime, njezine skladbe pružaju veliku slobodu solistima da ostvare vlastitu imaginarnu komunikaciju s pticama. Pritom, u pisanju nekih pjesama Diane Moser se nadahnjivala posve određenim pticama. Naime, osim što je pjev ptica doživljavala kao svirku nekog orkestra, kao cjeloviti zvuk šume, otišla je toliko daleko da je uspjela raščlaniti pojedine vrste, usredotočiti se na specifičnosti njihova poja i to pretočiti u svoju glazbu.

Davor Hrvoj