{mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2009/08/06/predinarsens.jpg, images/SGrecenzije/2009/08/06/predinarsensm.jpg, Svjedoci/Priče, Left} Suradnja Arsena Dedića i Zorana Predina počela je prije točno 20 godina upravo ovim albumom koji je nedavno doživio svoje reizdanje: Svjedoci/Priče. Ne, naslov albuma ne znači ''svjedoci priče'', nego se naprosto radi o politički korektnom, dvojezičnom naslovu – naime, 'priče' na slovenskom znači 'svjedoci'. Arsen Dedić je te 1989. imao 51 godinu i bio već neosporni bard hrvatske šasonijerske scene, a Zoran Predin je u svojoj 31.godini upravo bio u fazi transformacije iz rockera u glazbenika bližeg Arsenovoj glazbenoj domeni.

Album svjedoči o nekim boljim vremenima domaće pop glazbe, jer se  radi o nizu odličnih pjesama, kako s kompozitorskog i izvođačkog aspekta, tako i s aspekta glazbenog teksta – premda se ne radi o nekim revolucionarnim temama, nego tek o standardnim ''životnim'' temama, kakve se već obrađuju u šansonama,  one su artikulirane vrlo poetski i slušaju se sa zanimanjem.

Pločom donekle dominira Dedićeva kompozitorska ličnost, jer je on autor ili koautor gotovo svih pjesama, ali ono što album čini zanimljivim je interakcija dvaju glazbenih ličnosti, kao i 'razmjena' materijala – npr. Dedić izvodi Predinovu Čakaj me u vlastitom prepjevu (Čekaj me), a Predin Dedićevu Baladu o prolaznosti.

{mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2009/08/06/predinarsen.jpg, images/SGrecenzije/2009/08/06/predinarsenm.jpg, Predin i Arsen, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)

Neke su pjesme 'čisto' Dedićeve, kao Sandra 1989 i Oteto iz tmine, s karakterističnim tamnijim tonovima;  par pjesama  Predin izvodi na slovenskom, uključujući vlastiti original Naj ti poljub nariše ustnice, a zaključna pjesma Domovina se pjeva na 3 ''jezika'' jer se hrvatsko-slovenskom dvojcu pridružuje Bora Đorđević. Tko voli, može se zabavljati ironičnim političkim tumačenjem Domovine iz današnje perspektive i naknadne povijesne pameti, no sama kompozicija je naprosto duhovita i dirljiva pjesma o nostalgiji za domom.

Od značajnih suradnika na albumu treba spomenuti Vladu Kreslina na usnoj harmonici, a koga zanima vizualni dizajn albuma interesantno je spomenuti da je autor fotografija odlični Damil Kalogjera.

Ono što ipak malo kvari sveukupni dojam su aranžmani s tada pomodnim elektronskim bubnjevima i sintesajzerima – istina, ne možemo kriviti aranžere što su radili u duhu svog doba, no nama koji teško možemo probaviti  kičasti synth zvuk osamdesetih to uvelike može omesti užitak slušanja – i to naročito u slučaju kompozicija koje su upravo ''rođene'' za akustične aranžmane.  Ostatak slušatelja koji nemaju problema sa zvukom osamdesetih trebali bi uživati u ovoj klasičnoj ploči, jer ona nudi obilje ugodnih nota i inteligentnih stihova koji s lakoćom prekoračuju jaz od dva desetljeća.

Osobna karta albuma