Apsolutna kraljica hrvatske glazbene estrade koja će tu zasluženu titulu teško prepustiti nekome drugome, nastupila je na, kako ona sama kaže, prekrasnoj pozornici pred prepunim auditorijem koji nije tu došao zbog zajedničkog pjevanja njenih svima poznatih hitova, već da u zajedničkoj sinergiji njene glazbene igre naprave teško ponovljivim.

„Divni ljudi, divna scena, ono što večeras pjevam to je samo sada i nikada više. Neka to bude naš koncert“.

Spomenula je i svoj prvi dolazak u Split sa 19 godina, prvi nastup na Splitskom festivalu, sjetila se Bačvica i tada čuvenog disko kluba Shakespeare, sjetila se uvijek zahtjevne splitske publike koja zna slušati i aktivno sudjelovati u njenim glazbenim kreacijama.

Zaista, šetnja kroz njezin dobro poznat repertoar bila je obojena uglavnom jazz bojama, sa diskretnim izletima u funk, pa čak i psihodeliju.

Dama u crnom sa bijelim šeširićem predstavila je svoj zaista moćan bend: Davor Črnigoj na basu, Elvis Penava na gitari (član benda Kozmodrum), Borna Šercar na bubnjevima (Borna Šercar's Jazziana Croatica i The Bastardz) te Toni Starešinić na klavijaturama (Chui, Mangroove). Dakle, postava koja predstavlja ne samo zvučnu kulisu za Josipine vokalne izlete u poznate i nepoznate sfere, već ekipa provjerenih glazbenika koji će svojim improvizacijama itekako obogatiti ukupan dojam. S obzirom da je jazz njihovo prirodno stanište, Josipi nije preostalo ništa drugo osim prilagodbe takvom izričaju. „A što ćete, moram se i ja malo updateati“, iskreno je kazala večeras nadahnuta umjetnica.

Koncert je započeo sa „Što me čini sretnom“ te „Boginjom“ u kojima je Elvis Penava „opalio“ sasvim solidan solo na gitari, a Josipa je vokalnim izletima nagovijestila u kojem će se smjeru kretati nastavak koncerta sa zaista neobičnim i bogatim aranžmanima. Stoji li iza njih stoji Toni Starešinić, nisam siguran, iako se u njima očituje njegov rad.

Josipa ima preko 70 godina, ovako vrlo zahtjevno pjevanje koje se kreće iz dubokih tonova u one visoke koji ponekad sugeriraju plač nesretne žene, ujedno i krikove sreće uz nesnosnu temperaturu (preko 33 stupnja) morali su imati odraza na divu. Blago hvatanje daha iskorišteno je kroz zaista odličnu svirku cijelog benda, kao i u njenim verbalnim intermezzima u kojima je pričala razne zgode i nezgode. Na koncertu u Grožnanju zaboravila je tekst pa je pjesmu završila sa uvijek spasonosnim „šubidu“. Spomenula je i samoizolaciju uz napomenu kako je to njeno normalno stanje, „jer prije breze, sada sam alergična na ambroziju, pa iz kuće izlazim samo radi koncerata“.

To je pomalo ubilo ritam koncerta, no nastavak je ubrzo uslijedio sa „O jednoj mladosti“, te „Dok razmišljam o nama“ s odličnim introm na basu.

Sve izvedene pjesme bilo je teško zbog aranžmana prepoznati iz prve, jedina „normalna“ verzija čula se u „1000 razloga“.

Tako je po klavijaturskom intru bilo teško prepoznati jednu od meni njezinih najdražih „Gdje Dunav ljubi nebo“ koja je u nastavku poprimila bossa nova ugođaj.

Zasigurno jedan od vrhunaca večeri bila je frenetična izvedba „Make Up“ u kojoj je majstor Borna Šercar dobio svojih 5 minuta slave i općeg odobravanja svih prisutnih u zaista nadahnutom solu na bubnjevima, kao i vatrenom duelu s Josipinim vokalom. Zaista dobar, uzbudljiv aranžman.

Podizanje adrenalina nastavljeno je svemirskim zvukovima na klavijaturama, opet bjesomučnim solom na bubnjevima i nastavku melodije u funky ritmu. Da, riječ je o pjesmi „Hir, hir, hir“.

Sam naslov jedne od Josipinih uspješnica „Danas sam luda“ u startu sugerira legitimnost psihodelične izvedbe iste, a što smo i dobili uz zaista pozitivne aklamacije svih prisutnih. Rekao bih pomalo čudan, hrabar i zaista dobar aranžman u odnosu na njezin poslovičan glazbeni habitus.

Pakleni ritmovi prethodnih pjesama načas su amortizirani smirenom verzijom „Magle“, da bi nastavak pripao još jednom brzacu, „Ležaj od suza“.

Ukratko, nadahnuta diva koja nije štedila svoj glas kao ni komplimente za svoj razigrani bend, razdragana publika uvijek željna kvalitetne glazbe učinili su da ovaj koncert bude zapamćen.

Je li nešto nedostajalo?

Apsolutno ništa, osim možda „Kapetane moj“.