U četvrtak je u zagrebačkom klubu Sax nastupio legendarni 86-godišnji bluzer s Delte Cedell Davis, jedan od posljednjih živućih legendi bluesa. Cedell Davis nastupio je sa svojim stalnim pratećim blues rock bendom Brethren iz Arkansasa, a ovaj je nastup dio njegove posljednje europske turneje.
Cedell Davis ima živopisnu, no nažalost i tragičnu biografiju. Rođen je 1927. u obitelji čiji su roditelji, potomci robova, radili na plantaži, a ta pozadina teškog života nadahnjivala je njegov opori blues. Kao desetogodišnjak prebolio je dječju paralizu, zbog koje su mu ruke ostale deformirane. Zbog tog tjelesnog hendikepa jedini način sviranja gitare koji mu je preostao bio je kuhinjski nož koji koristi kao slide, i taj osebujan način sviranja postao je njegov trademark. Sljedeći tragični događaj snašao ga je u dobi od 30 godina - uslijed policijske racije u jednom klubu i stampedu koji je nastao, Davisu su slomljene obje noge, ostao je doživotno paraliziran, i odonda nastupa u invalidskim kolicima. 2006. je pretrpio moždani udar – i nevjerojatno je da nakon svega toga i dalje nastupa, a kako je lider pratećeg benda rekao, ''u boljoj je formi nego svi mi''.
Kao predgrupa Davisu i Brethrenu nastupio je domaći Kaiser Blues Band, koji je izveo niz blues standarda i izvrsnom svirkom pružili prigodan uvod u ostatak večeri. Treba istaknuti Davora Rodika na slide gitari, Marka Križana na saksofonu i markantan hrapavi vokal Borisa P. Kaisera koji je istodobno svirao i klavijature. Set od 5-6 pjesama završili su odličnom izvedbom jump blues klasika Caldonia.
Zatim je na pozornicu stigao Davisov prateći bend Brethren koji su sami izveli također nekih 5-6 pjesama, i to originale komponirane od gitarista i vokalista Grega "Big Papa" Binnsa, ali i klasik Leda Zeppelina "How Many More Times". Greg Binns je nakon par pjesama zamijenio instrumente sa svojim vrlo mladim sinom i sjeo za bubnjeve, dok je mladi Zakk Binns pokazao svoje umijeće na gitari i prilično impresionirao svojom zrelom i tehnički vještom izvedbom. Također treba istaknuti dinamičnu izvedbu Johna Stephensa na usnoj harmonici, koja je u cjelokupnom zvuku benda imala neuobičajeno veliku ulogu.
Tek oko 23h na pozornicu je stigla zvijezda večeri Cedell Davis, nakon naporne akcije dizanja kolica na pozornicu. Davis nažalost više ne svira gitaru, i to se jasno osjeća kao gubitak za publiku, no tu je i dalje njegova vokalna izvedba – za koju se ne može reći niti da je ''virtuozna'' (tu i tamo poneka je nota ''pobjegla''), niti da je vokalistički markantna (čuli smo i markantnije blues glasove), no koja ipak ima ''ono nešto'', neku arhaičnu autentičnost i onu specifičnu ''nečistoću'' tipičnu za blues. Iako nije bilo mnogo komunikacije s publikom (osim prilično formalnog poziva na kupnju CD-a), i iako je jasno da je Davis davno prošao svoj ''primetime'', ovaj iskonski bluzer je ipak približio publici važan dio povijesti glazbe 20. stoljeća koju je ispisivao s drugim velikanima, te u tek 50-ak minuta nastupa svojim snažnim i životno proživljenim bluesom ispunio sva očekivanja blues poklonika.
